Kažu da velika riba jede malu.

To je vrijedilo dok mala riba nije pročitala Zakon.

Od tada je u moru nastala lagana panika.

Velike ribe počele su se okupljati i međusobno pitati:

– “Čekaj… zar male ribe imaju prava?”

– “Izgleda da imaju.”

– “A znaju ih i koristiti?”

– “Izgleda da znaju i to.”

Od tog dana u morskom parlamentu više nema mira.

Jedne ribe proučavaju propise.

Druge traže naočale da pročitaju sitna slova.

Treće se prave da su vegetarijanci i da male ribe nikad nisu bile na jelovniku.

U moru više ništa nije kao prije.

Neke velike ribe opreznije grickaju.

Neke prije zalogaja pogledaju ima li slučajno koja električna jegulja u blizini.

Jer nikad ne znaš.

Podcijeniš malu ribu, a ono… TRAS!

Ne zato što je veća.

Nego zato što je uporna.

Kažu da se istina ne može utopiti.

A zakon, ako vrijedi za sve, ne bi smio razlikovati velike od malih.

Zato ovu morsku priču vrijedi pratiti do kraja.

Ne zato da vidimo tko će pobijediti.

Nego da vidimo vrijede li ista pravila za sve ribe u istom moru.

Ako vrijede, svi možemo mirnije plivati.

Ako ne vrijede, more će uskoro dobiti novu epizodu: velike ribe glumit će da nisu gladne, male će naoštriti peraje, a električne jegulje već zagrijavaju instalacije.

Jer kad se jednom otvori Zakon, ne zatvara se lako — pogotovo kad ga čitaju i oni koji su dosad služili samo kao ručak.

A kažu da u svakom moru postoji jedna stara mudrost:

“Nije problem kad mala riba naraste. Problem je kad nauči plivati po pravilima.”

U sljedećem nastavku saznat ćemo tko će prvi zaroniti dublje, tko će se praviti da nije vidio udicu i hoće li najveća riba u moru napokon shvatiti da i mala riba može napraviti veliku buku.

A nastavci su, znamo, ponekad zanimljiviji od prvog dijela.

Nastavlja se…

Jozo Čović-Stanić