Na 132. sjednici Vlade Županije Zapadnohercegovačke donesena je povijesna odluka: usvojeni su Strategija i Akcijski plan za borbu protiv korupcije. Papir naravno trpi sve: prevencija, otkrivanje, koordiniranje, represiju, poboljšavanje zakonodavnog okvira, obuku i podizanje javne potpore. Sve to zvuči izuzetno ozbiljno. Međutim u praksi od svega navedenog ostaje samo tišina.
Povjerenstvo za sprječavanje korupcije ŽZH koje je izradilo ovu proračunsku bajku u praksi pokazuje samo jednu nevjerojatnu sposobnost: uspješno sprječavanje da se rezultati njihovog rada pojave u javnosti. Nema izvješća, nema zapisnika, nema javno dostupnih kontakata.
Ako želite poslati službeni dopis ovom fantomskom tijelu naići ćete na bezbroj prepreka: kontakti, kao i adrese skrivaju se kao da su stroga državna tajna, formulari vode u slijepu ulicu, a telefonski brojevi zvone u prazno. Njihov kontakt je toliko tajan da ga vjerojatno ne znaju ni sami članovi Povjerenstva.
Ako ipak nekako uspijete sve preskočiti i poslati upit, umjesto odgovora dobit ćete muk. Ili, kako bi to slikovito rekli u samom Povjerenstvu: „Ako nema odgovora, nema ni odgovornosti.“
Majstori šutnje i proračunski manekeni
Nažalost tom komotnom logikom nose se i druge institucije naše Županije kojima sam se obraćao kao predsjednik Vijeća roditelja Osnovne škole Ivana Mažuranića u Posušju. Prosvjetna inspekcija, premijer, Vlada, ministrica financija… Svi su se redom pretvorili u vrhunske majstore šutnje.
Na njihovu radost, kao i na radost mnogih drugih kojima kvarim idilu, moj mandat predsjednika Vijeća roditelja je istekao. Odgovore na svoja pitanja nikad nisam dobio, a organski me mrzi šutnja administracije kao i polovična rješenja. I što sad?
Pitanja koja sam postavio kao predsjednik Vijeća roditelja nastavit ću pitati kao novinar, a odgovore koje mi nisu htjeli dati dobit ću kao novinar prije ili kasnije.
Nema više formalne obveze prema Vijeću, prestankom obaveza prestaju i razlozi da prešutim svoja saznanja, sumnje u korupciju, pogodovanja ili kriminal. Nema razloga šutjeti na uništavanje obrazovanja, niti na samovoljno ponašanje ravnatelja Stipe Bešlića.
Dapače… Kasno je da me u ovim godinama uče poslušnosti. Kao čovjeka duboko me vrijeđa ova uporna, sinkronizirana šutnja administracije. Vrijeđa me ignoriranje upita, molbi, prijedloga i sugestija. Vrijeđa me kad institucije samo „popišaju“ vaš trud i bezobzirno nastave dalje po starom.
Tajna loža pod nazivom „Šutnja je zlato“
Zdrav razum vrijeđa i famozno Povjerenstvu za sprječavanje korupcije i čvrsto vjerujem da nisam jedini građanin koji je pokušao doznati nešto o radu tog tijela. Službeno sam tražio broj održanih sjednica, zapisnike, zaključke, izvješća o radu, informacije o naknadama… Umjesto toga, uspio sam pronaći tek suhoparni popis članova. Među njima sjedi i Petar Pišković, sin Branke. Prilično simpatično i ironično, jer baš sam dotičnu Branku planirao prijaviti tom istom Povjerenstvu. Članovi Povjerenstva za javnost su potpuna nepoznanica. Djeluju poput kakve tajne lože čija je jedina stvarna i opipljiva zadaća primati redovitu novčanu naknadu.
Građanima se kroz Strategiju pompozno obećava „poboljšanje kvalitete života“. Kako? Tako što će se korupcija sprječavati na papiru, a naknade članovima isplaćivati u stvarnosti. To je jedina stopostotno učinkovita prevencija u ŽZH, prevencija da članovi slučajno ne ostanu bez mjesečnog proračunskog džeparca.
Primanje novčane naknade za „rad“ najlakši je način da se legalno izmuzu pare iz proračuna. To je očito izvježbana vještina popunjavanja osobnih budžeta ili simbolična naknada za vjernost stranci i podržavanje u sustavnom uništavanju vlastitog naroda i ovo malo prirode i resursa što nam je ostalo.
Uzimam si za pravo da možda griješim. Možda Povjerenstvo pod okriljem noći nešto stvarno radi. Neformalni razgovori s izvorima bliskim uredu spominju mi impresivan radni tempo: održavaju se hitni sastanci o sastancima, kuju se planovi za izradu novih planova, organiziraju se seminari o važnosti zapisnika koji se nikad ne napišu.
Izvori kažu i da Povjerenstvo trenutačno predano radi na novom strateškom dokumentu za sprječavanje korupcije pod radnim nazivom „ŠUTNJA JE ZLATO“. Samo, drugovi iz Povjerenstva, zaboravili ste jednu stvar: šutnja i okretanje glave od kriminala nisu nikakvo zlato. To je otrov koji izravno ubija budućnost naše djece.
Ako nam je šutnja postala službena politika, onda je i korupcija službeni zakon.
Povjerenstvo za sprječavanje korupcije u ŽZH predstavlja najbolji spomenik ovakvom sustavu: savršen primjer kako se korupcija uspješno sprječava tako da se od javnosti spriječi i sakrije svaka informacija o sprječavanju korupcije. Transparentnost je ovdje očito prepoznata kao najveća državna prijetnja. Njihova misija je idealno postavljena: ne radi ništa, pa ne možeš ni pogriješiti. A građani poput mene? I dalje čekaju odgovore koji nikad neće stići.
No, ta tišina i mrak neće moći trajati još dugo. Završile su sve torture mog naroda, završit će i ova.
U idućem nastavku: Slučaj OŠ Ivana Mažuranića (Kako se zakonski srozava kvaliteta obrazovanja skraćivanjem nastavnih sati na 40 minuta, tko štiti ravnatelja Stipu Bešlića i zašto ministrica Daniela Perić šuti na izravno kršenje vlastite odluke?).
Dino Tolić / OTPOR.Media
Kontakt autora: [email protected]
