Nakon više od dva desetljeća apsolutne i monolitne vladavine jedne stranke i jednog čovjeka nad političkom sudbinom Hrvata u Bosni i Hercegovini, došli smo do točke u kojoj kontinuitet više nije znak stabilnosti, već sinonim za stagnaciju. Najava predstojećih izbora i suočavanje dvaju potpuno različitih političkih koncepata – onog u liku Darijane Filipović ispred vladajućeg HDZ-a BiH i Zdenka Lučića ispred oporbene „Petorke“ predvođene HDZ-om 1990 – otvara ključno pitanje: je li kucnuo čas da se zatvori poglavlje zvano Dragan Čović?
Odgovor je nedvosmislen: jest. HDZ BiH, sa svojim trenutačnim kadrovskim rješenjima, iscrpio je sve ideje, a politika “nacionalne ugroženosti” postala je paravan za održavanje klijentelističke mreže i ekonomsko pustošenje prostora s hrvatskom većinom.
Analiza ukazuje na to da višedesetljetna vladavina HDZ-a BiH pod vodstvom Dragana Čovića nije ugrozila krug oko vrha stranke, koji je iskoristio pozicije za osobno bogaćenje dok se narod iseljavao. Ističe se da su, za razliku od običnih građana, članovi obitelji i podobni tajkuni osigurali milijunske poslove i nekretnine, pretvarajući “nacionalnu ugroženost” u paravan za klijentelizam, piše Podlupombih.
Dva desetljeća propuštenih prilika i uhljebljivanja
Dragan Čović sa svojom kamarilom već punih 20 godina ima apsolutnu priliku promijeniti položaj hrvatskog naroda nabolje, ali u tom golemom razdoblju nije učinio apsolutno ništa za običnog čovjeka. Umjesto rješavanja vitalnih nacionalnih pitanja, njegova vladavina pretvorila se u beskrupulozan projekt osobnog bogaćenja. Jedini stvarni “uspjeh” ove politike jest činjenica da je Čović svaki put iznova uspio sebe i gomilu poslušnika oko sebe dobro politički zbrinuti i uhljebiti na bezobrazno visoke i dobro plaćene pozicije diljem državnih institucija i javnih poduzeća.
Dok se narod iseljavao trbuhom za kruhom, vladajuća kasta je rasla, zaštićena stranačkim iskaznicama. Kada na to dodamo brojne sudske procese koji su se vodili za ozbiljan kriminal, zlouporabu položaja u slučajevima poput “Eroneta” i sumnjivih privatizacija, slika postaje potpuna. Procesi u kojima su ključni dokazi protiv Čovića misteriozno nestajali iz sudskih arhiva i kamiona koji su prevozili dokumentaciju trajna su mrlja na bh. pravosuđu i ovoj stranci. Vrijeme je da takva opterećujuća prošlost i klijentelistički aparat konačno odu u povijest.
“Pljačka stoljeća” i uništenje mostarskog giganta Soko
Najbolniji simbol Čovićeve vladavine i ekonomske destrukcije jest sudbina nekadašnjeg industrijskog giganta zrakoplovne industrije Soko Mostar. Upravo je iz ove tvornice, u kojoj je obnašao dužnost direktora, Čović crpio svoju moć. Pod njegovim vodstvom osmišljena je asimetrična privatizacija koja je služila kao paravan za komadanje poduzeća.
Svjestan da je holding s tisućama radnika nemoguće preuzeti odjednom, Čović je poduzeće usitnio osnivanjem dvadesetak manjih tvrtki kćeri. Time je radnička masa rascjepkana, a sindikat potpuno oslabljen. Kroz takav model izbjegnute su obveze velikih, transparentnih natječaja, a tvrtke su izravno dodjeljivane odabranim menadžerima, kumovima i članovima obitelji.
Kompleks Sokola, koji se prostirao na više od 450.000 četvornih metara zemljišta i 122.000 kvadrata hala, službeno je obezvrijeđen. Vrijednost imovine u procjenama je umjetno umanjena, a zemljište i objekti preuzeti su po mizernim cijenama. Kasnije su te iste prostore javna poduzeća i državne institucije otkupljivale ili iznajmljivale po višestruko višim, astronomskim iznosima. Cijenu ove privatizacijske pljačke platili su radnici i građani, dok su nekada ponosne proizvodne hale ostale prazne. Na tim ruševinama stvoren je takozvani “Čovićev krug” podobnih tajkuna koji i danas kontroliraju gospodarski život.
Što je o Čovićevoj hobotnici govorio Živko Budimir?
Ovakav autokratski i koruptivni model vladavine nije ostao neprimijećen ni od strane visokih hrvatskih dužnosnika koji su odbili biti poslušnici Mostara. Bivši predsjednik Federacije BiH, general Živko Budimir, otvoreno je i bez rukavica secirao karakter ove vlasti. Budimir je javno upozoravao na to da je HDZ BiH pod vodstvom Dragana Čovića zapravo „mafijaško-korupcijska organizacija“ koja vlastiti izborni poraz i gubitak fotelja pokušava lažno predstaviti kao poraz cijelog hrvatskog naroda.
On je izravno svjedočio o tome kako ova stranka zloupotrebljava pravosudni i policijski aparat za montiranje političkih optužnica protiv svakoga tko odbije bespogovornu poslušnost Čoviću. Budimirove izjave da se “miševi iz HDZ-a BiH” panično boje istine i da pokušavaju izbrisati tragove svake autentične oporbe, najbolje oslikavaju atmosferu straha i jednoumlja koju je ova kamarila nametnula. Kada sustav umjesto argumenata koristi političke namještaljke za eliminaciju konkurencije, jasno je da je takav režim dotaknuo dno.
Gdje je nestala “hrvatska čast”? Geografija HDZ-ovog nazadovanja
Da bismo shvatili stvarne razmjere ove politike, dovoljno je pogledati prostore, gradove i regije gdje je HDZ BiH imao apsolutnu i neprikosnovenu vlast protekla dva desetljeća. Gdje god je vladala Čovićeva garnitura, od Hercegovine do Srednje Bosne i Posavine, ekonomska pustoš i masovni egzodus postali su pravilo.
Pogledajmo Mostar, koji je trebao biti gospodarsko i kulturno središte Hrvata u BiH, a pretvoren je u poligon za politička mešetarenja, komunalni kolaps i stranačko zapošljavanje u javnim poduzećima. Pogledajmo prostor zapadne Hercegovine – Široki Brijeg, Ljubuški, Grude i Posušje – gdje se ekonomski opstanak duguje isključivo privatnoj inicijativi i žilavosti domaćih gospodarstvenika, dok je vladajuća garnitura služila samo kao porezni utjerivač koji guši svaki biznis izvan njihove kontrole.
U Središnjoj Bosni – od Viteza, Kiseljaka, Busovače pa do Žepča – hrvatski narod prepušten je sam sebi, dok su stranački dužnosnici u Sarajevu trgovali interesima ovih enklava radi fotelja u federalnim ministarstvima. U Livnu i Tomislavgradu, nekadašnjim stupovima obrane, politika HDZ-a BiH ostavila je demografsku pustoš, tjerajući čitave obitelji put Njemačke i Austrije jer bez stranačke iskaznice nisu mogle dobiti ni najobičniji posao. Vladavina HDZ-a BiH na ovim prostorima nije donijela nacionalnu čast i ponos, već sustavno siromašenje i iseljavanje hrvatskog bića.
Zdenko Lučić: Kandidat bez premca
Naspram politike optužnica, nestalih dokumenata, uništenih giganata i vječitog uhljebljivanja stranačkih poslušnika stoji Zdenko Lučić – diplomirani pravnik, poduzetnik i bivši general HVO-a. Lučić je u ovoj utrci kandidat bez premca, uvjerljivo najbolji izbor koji Hrvati u BiH u ovom trenutku imaju. Iza njega stoji široki oporbeni blok kojeg čine HDZ 1990, HRS, HNP, HSS i HDS, što mu daje puni legitimitet da nastupi u ime svih onih koji žele pošteniju i transparentniju politiku.
Zašto je Lučić superioran izbor?
-Čista biografija i stručnost: Za razliku od vladajuće garniture, Lučić iza sebe nema sudske procese niti teret kompromitiranih afera. Njegov profesionalni i vojni put daju mu autoritet koji se ne može osporiti.
-Konkretna strategija umjesto floskula: Dok HDZ BiH nudi reciklirane političke fraze i nova obećanja o foteljama, Lučić u kampanju ulazi s radnim nacrtom nove Nacionalne strategije sigurnosti BiH, stavljajući fokus na institucionalnu stabilnost i ekonomska pitanja.
-Otvorena kritika prošlosti: Lučić se ne ustručava javno secirati biografiju Dragana Čovića i preispitati njegov stvarni doprinos hrvatskom narodu kroz protekla desetljeća, ogoljujući sustav koji je postao svrha samom sebi.
Vrijeme je za odlazak s političke scene i novu šansu
Monopol nad domoljubljem nanio je golemu štetu hrvatskom biću u BiH. Rezultat višedesetljetne vladavine HDZ-a BiH masovno je iseljavanje, ekonomski ovisne sredine i potpuni gubitak političke inicijative. Ako se hrvatski narod želi izboriti za svoju institucionalnu ravnopravnost, on prvo mora demokratizirati vlastito političko biće i ukloniti one koji su politiku pretvorili u privatni biznis za uhljebljivanje podobnih.
Nakon toliko godina stagnacije, lažnih obećanja i rasprodaje općenarodne imovine poput Sokola, hrvatski narod u BiH jednostavno mora dati šansu Zdenku Lučiću i koaliciji oko HDZ-a 1990. To je povijesna prilika i odgovornost generacije. Preuzimanje političke scene od strane ove opcije donijelo bi neophodnu promjenu, skinulo teret pravosudnih skandala i kompromitiranih kadrova s vrata cijelog naroda i pokazalo da Hrvati u BiH imaju kapacitet za modernu, čistu i odgovornu politiku. Čović i njegova kamarila imali su svoje vrijeme – dva desetljeća proveli su u vlastitom luksuzu dok je narod plaćao cijenu. Vrijeme je za Lučića i novu eru.
