​Ova se priča mogla komotno zvati i „Od Lučića do Lučića“. Jedna je od onih legendi iz devedesetih koje se i danas rado prepričavaju.

​Bilo je to u doba kada je na čelu HDZ-a BiH sjedio Božo Rajić. Predsjednik Tuđman primio je izaslanstvo iz Bosne i Hercegovine na sastanak u Zagrebu, a pravila su bila jasna i po vojnički stroga: svatko od prisutnih dobiva točno par minuta za riječ, a onda govori Šef.

​Prvi je istupio Božo Rajić, ispričavši standardnu, već dobro uvježbanu priču o stranačkoj odanosti. Za njim je riječ preuzeo Jadranko Prlić, razvezavši širu i visokoumnu priču o europskim integracijama, geopolitici i viziji moderne BiH. Treći je riječ dobio Zdenko Lučić, tadašnji predsjednik Mladeži HDZ-a BiH, koji je pred svima izravno i bez okolišanja skrenuo pozornost na čovjeka u dvorani: „Gospodine predsjedniče, ovdje s nama je Dragan Čović, koji nije ni Hrvat, ni domoljub, ni ratnik, a hoće da bude predsjednik HDZ-a BiH!“

​Tako je Tuđman na licu mjesta doznao sve što ga je zanimalo. Unatoč tome, ustao je i sam Čović, pun optimizma i valjda vjerujući da ipak može popraviti dojam i započeti blistavu visoku političku karijeru.

​No, tek što se počeo predstavljati, s drugog kraja stola presjekao ga je Tuđmanov glas: „Vrijeme ti je isteklo!“

​I tako je Čovićev susret s predsjednikom završio prije nego što je čestito i počeo. Poslije te neslavne epizode vrata Tuđmanovog ureda za njega su ostala čvrsto zatvorena.

​No, kako to u politici obično biva, sudbina se volonterski pobrinula za zaplet. Tuđmanovo „vrijeme ti je isteklo“ vrijedilo je samo dok je Tuđman bio živ. Čim je predsjednik sklopio oči, Čovićevo je vrijeme zapravo tek počelo – i to u takvom stilu da je na kraju preuzeo sve ono iz čijeg je društva u Zagrebu bio ekspresno izbačen. Skraćeno izlaganje na par sekundi nije mu uspjelo skratiti političku dugovječnost.

​Ipak, ako ćemo po pravdi i kako to u životu obično biva – krug se na kraju uvijek zatvori.

​Istina, trebalo je proći par desetljeća, povijest se dobro načekala, a zakašnjenje je bilo prilično veliko, ali politički sat nezaustavljivo otkucava za svakoga. Čudan je taj svijet i njegova logika: netko dobije svoju priliku odmah, netko je sam sebi produži na par desetljeća, ali krajnji ishod uvijek ostaje isti.

​Možeš godinama vješto ploviti političkim vodama, preživjeti sve smjene vlasti i nadživjeti mnoge generale, ali na koncu se podvuče crta. Došlo je vrijeme da ovaj put Zdenko Lučić mirno pogleda Čovića i tiho mu ponovi onu istu rečenicu iz zagrebačkog ureda s početka priče:

​Vrijeme ti je, jednostavno, isteklo.

Žarko Lasić / OTPOR^.Media
kontakt autora [email protected]