Povijest je na ovim prostorima odavno prestala biti učiteljica života. Postala je poligon za reciklažu istih pogrešaka, istih obećanja i istih političkih obmana.

U toj vječnoj balkanskoj političkoj krčmi, takozvane političke promjene i izborni rituali često nisu ništa drugo doli kozmetički zahvati na sustavu koji se godinama raspada.

Kada utihnu predizborne fanfare, kada se pogase reflektori i zaborave patetične parole, ostaje ogoljena stvarnost: smjene na vlasti same po sebi ne mijenjaju gotovo ništa. One su često tek rotacija ljudi na vrhu istog sustava.

A jedina stvarna konstanta jest produbljivanje društvene apatije, gubitak kritičkog mišljenja i sve veća ravnodušnost prema onome što nam se događa.

Da bi se proniknulo u bit ove opsjene, valja odbaciti zabludu o državi kao zajedničkom dobru.

Država bi trebala pripadati svim svojim građanima, ali je na ovim prostorima prečesto pretvorena u plijen političkih interesnih skupina

Kada jedna garnitura zamijeni drugu, ne događa se nužno nikakav povijesni zaokret, već često samo presipanje iz šupljeg u prazno. Klijentelizam, mutni tokovi interesa i duboko ukorijenjene birokratske strukture ostaju netaknuti, otporni na svaku izbornu noć.

Narod vjeruje da bira svoju sudbinu, a često zapravo bira samo one koji će nastaviti upravljati istim sustavom. Glumci se na pozornici smjenjuju, ali scenarij ostaje gotovo nepromijenjen.

Međutim, ova priča ima i svoju drugu stranu. Nije narod uvijek samo nevina žrtva političkih elita. Postoji i odgovornost društva, odgovornost svakoga od nas.

Jer ne možemo godinama proklinjati korupciju, a istodobno tražiti vezu kada nam treba posao, usluga ili povlastica. Ne možemo osuđivati nepotizam, a onda očekivati da upravo naš rođak bude iznimka. Ne možemo tražiti pravednu državu, a podržavati nepravdu kada nam osobno odgovara.

Korupcija nije samo problem onih koji sjede u vlasti. Ona postaje društveni problem onda kada je građani počnu prihvaćati kao normalan način života.

Najveća opasnost nije samo u lošim političarima, nego u društvu koje s vremenom počne prihvaćati njihove loše postupke kao nešto sasvim uobičajeno. Šutnja pred nepravdom postaje društvena mudrost, a prilagođavanje sustavu često se predstavlja kao životna snalažljivost.

Da bi takav sustav trajao, potrebno je održavati upravo te ljudske slabosti kroz sustavno slabljenje kritičkog mišljenja. Zaglupljivanje društva nije uvijek slučajna posljedica lošeg upravljanja.

Ono često postaje pogodno tlo za očuvanje političke moći.

Taj se proces odvija kroz tri velika mehanizma: medijsku anesteziju, slabljenje obrazovanja i permanentno održavanje straha.

Javni prostor sve se više pretvara u mentalnu deponiju.

Mediji prečesto funkcioniraju kao tvornice jeftinog zaborava i površnosti. Ozbiljna misao, ekonomska analiza i vapaj za pravdom potiskuju se u drugi plan kako bi ustupili mjesto senzacijama, reality programima, političkim prepucavanjima i estradnim sukobima.

Građanin se svakodnevno hrani informacijama koje mu oduzimaju pažnju, a ne daju odgovore.

Politika se sve manje doživljava kao prostor odgovornosti, a sve više kao balkanski reality show u kojem opstaju najglasniji, najagresivniji i najvještiji u proizvodnji sukoba.

Paralelno s tom medijskom anestezijom odvija se i tiho slabljenje obrazovanja. Škole i sveučilišta trebala bi stvarati slobodne, obrazovane i samostalne ljude, sposobne postavljati pitanja i preispitivati autoritete. Umjesto toga, često imamo sustav koji previše nagrađuje poslušnost, a premalo potiče kritičko razmišljanje.

Društvu nisu potrebni ljudi koji samo ponavljaju tuđe stavove. Potrebni su mu ljudi koji imaju znanje, karakter i hrabrost misliti vlastitom glavom.

Kruna takvog sustava jest trgovina strahom.

Svaki novi politički ciklus donosi stare strahove i nove prijetnje. Podgrijavanje povijesnih trauma, stvaranje neprijatelja i proizvodnja kolektivnih strahova postaju političko sredstvo za očuvanje moći.

Prestrašenim i nesigurnim čovjekom najlakše je upravljati.

Dok mu pred očima mašu zastavama i prijete novim krizama, on često nema vremena postaviti najvažnija pitanja: zašto mu djeca odlaze, zašto se zdravstvo urušava, zašto su institucije neučinkovite, zašto mladi ne vide budućnost i zašto se ljudsko dostojanstvo sve manje cijeni.

A onda dolazimo do najtužnijeg dijela ove društvene priče – odlaska ljudi.

Oni koji još uvijek vjeruju u pošten rad, znanje, odgovornost i dostojanstvo sve češće pakiraju svoje živote u kofere i odlaze.

Ne odlaze uvijek zato što ne vole svoju zemlju. Često odlaze upravo zato što su predugo vjerovali da se nešto može promijeniti.

Takvim odlascima društvo gubi svoju najvrjedniju snagu: obrazovane, sposobne, poduzetne i slobodoumne ljude. Ostaje sve manje onih koji bi mogli mijenjati sustav, a sve više onih koji su se naučili prilagođavati njegovim pravilima.

Zato tvrdnja da živimo u društvu koje teško pronalazi izlaz iz vlastitih problema nije samo izraz pesimizma. Ona je upozorenje.

Nada da će svaki sljedeći izbori sami po sebi donijeti spas često je samo novi oblik zavaravanja.

Izbori jesu važni, ali nisu čarobni štapić. Promjena vlasti nema stvarnu vrijednost ako iza nje ne stoje promjena političke kulture, odgovornost, znanje i poštovanje prema javnom interesu.

Sve dok krivnju prebacujemo isključivo na one koji sjede na pozornici, a ne želimo pogledati i vlastitu odgovornost, nastavljat ćemo sudjelovati u istoj predstavi.

Jer nije najveći problem kada loši ljudi dođu na vlast. Najveći je problem kada društvo prestane prepoznavati da su loši, kada ih počne opravdavati i kada ih, unatoč svemu, ponovno nagrađuje svojim povjerenjem.

U svom konačnom obliku, ovo društvo postaje savršena maketa moderne Platonove pećine.

Umjesto kamenih zidova antike, naši su okovi danas satkani od svjetlosti pametnih telefona, televizijskih ekrana i blještavila društvenih mreža. Ljudi sjede prikovani u mraku, hipnotizirani digitalnim sjenama koje za njih projiciraju politički i medijski lutkari.

Ti ekrani često ne prikazuju stvarnost, već njezinu pažljivo režiranu simulaciju. Prikazuju nam političke sukobe, fabricirane krize, lažne neprijatelje, skandale i privid demokratskog izbora. Ljudi se svađaju oko sjena na zidu, raspravljaju o oblicima iluzije i proglašavaju pobjednike u predstavi, potpuno nesvjesni da se prava stvarnost odvija negdje drugdje.

A najveća tragedija moderne pećine nije u tome što je izlaz zaključan, nego u tome što su mnogi toliko navikli na mrak da više ne žele vidjeti svjetlost.

Ako netko pokuša razbiti okove, progovoriti o istini i pozvati ljude da počnu razmišljati vlastitom glavom, često će upravo oni koje pokušava probuditi prvi proglasiti takvog čovjeka izdajnikom, neprijateljem ili luđakom.

Jer društvo koje se navikne živjeti u iluziji često više ne želi istinu. Istina od njega traži odgovornost, a iluzija mu nudi ugodnu mogućnost da za sve okrivi nekoga drugoga.

I zato možda najvažnije pitanje više nije samo tko će pobijediti na sljedećim izborima.

Pitanje je koliko ćemo još dugo pristajati biti publika u predstavi čiji račun svakodnevno plaćamo vlastitim životima.

U svijetu gdje su sjene postale jedina priznata istina, mrak više nije kazna. Mrak je dobrovoljni izbor društva koje je odlučilo prespavati vlastitu propast

Tihomir Šarac / OTPOR^.Media