Gostujući na televiziji Hayat, Bakir Izetbegović je građane Bosne i Hercegovine usporedio sa Židovima. I Žodovi su, rekao je on, prije 2 000 godina istjerani iz Izraela. Pa su se vratili.
Usporedba nije bez osnova, samo bih ja dodao još 1300 godina i koncentrirao se na egzodus iz Egipta. Židovi su tada bježali od faraona. I građani Bosne i Hercegovine, ako ćemo pravo, bježe od suvremenih faraona. Faraoni sada imaju drugo ime: tranzicijski pobjednici, noveaux riches, nacionalna elita… I Žodovi su, baš kao i građani Bosne i Hercegovine koji su otišli zidati kuće i mijenjati pelene starim Njemcima, napustili zemlju piramida: samo što su bosanske, jel’ tako, tako je, starije od egipatskih.
KAPO SVIH FARAONA
U ovoj analogiji Bakir mu dođe – faraon. Formacijski, on je kapo svih faraona. U svom faraonatu, dakako. Druga dva bosanskohercegovačka faraonata imaju svoje faraone. Ali nemaju piramide.
Da se bošnjačka elita ranije dosjetila usporedbe sa Židovima, lako bi našli zajednički jezik sa Karadžićem. Ni ovaj ne bi imao ništa protiv: da svi Bošnjaci napuste Bosnu – pa da se vrate za 2000 godina. Ako Bog da. Može? Ruka ruci.
Ljudi odlaze, sela ostaju pusta. Tragedija je to, ali već se događalo. Kad stvari postaviš u pravilnu perspektivu, recimo u totalitet života na Zemlji, 2000 godina više ne djeluju kao komadina vremena. To je, onda, tek tren u dugom trajanju. Takoreći.
Bakirova misao trebala je biti umirujuća. Ali je zastrašujuća. Jer Židovima, kako je rekao, „nigdje nije bilo dobro“. Vratiće se i građani Bosne i Hercegovine. Nigdje im neće biti dobro par tisuća godina, pa će se vratiti. A onda će Bosna procvjetati.
Dotad će, taman, biti riješen i taj Dejton. Koji je, istakao je Bakir, kriv za sve. Ništa lopovluk, ništa nekompetencija, ništa negativna selekcija koja poslušne mediokritete pretpostavlja pametnima i sposobnima, pa samim tim i nedovoljno poslušnima.
Čim se oslobodi Dejtona, Bosna će postati tigar kao Irska, sugerirao je Bakir. Kao što se odlazilo iz siromašne Irske, ide se i iz Bosne i Hercegovine. Čim Bosna procvjeta, Bosanci će prodati sve što imaju u Njemačkoj i Luksemburgu, pa pravac Sarajevo – baš kao što se Irci danas iz Amerike vraćaju zelenim poljima svoje prapostojbine.
Dvije tisuće godina Bosanci i Hercegovci će živjeti širom Zemljinog šara: od Amerike do Tajlanda. Rađati će građane Amerike i Njemačke, koji neće znati ni riječi bosanskog, rađati će ljude koji ne samo da neće znati da na atlasu pokažu Bosnu, nego ih to, nekih tridesetak-četrdesetak pokoljenja unatrag, neće ni interesirati. Ljudski će mozak biti spojen na internet a najbolje digitalne ćevape u svemiru praviti će na Marsu. Nebitno: jednoga dana, čim Bosna stane na noge, Bosanci će napustiti svoje domove na ovoj i drugim planetama, pa se zaputiti natrag u zemlju koju su njihovi preci napustili jer je bila besudna, siromašna i opustošena endemskom pohlepom faraona i njihove svite.
NACIONALISTINO JEDINO JA
Bakirova analogija može utješiti jedino mozak teško oštećen teškim drogama ili nacionalizmom: koji je ovdašnji opijum za mase.
Nacionalizam pojedinca i njegovu sudbinu vidi kao savršeno nebitne: kao kap u moru nacionalnog identiteta ili zrno pijeska u pješčaniku Vremena.
Mi je nacionalistino jedino ja. Da sam sebe uspio uvjeriti da su Platonove misli moje, da su moji Homerovi spjevovi, a ne tek ono što sam vlastoručno napisao i vlasoumno smislio, da sam sebe uspio uvjeriti da smo mi, dakle da sam ja, udario temelj kršćanstvu i Europi, moguće da bih i ja bio ravnodušan prema gadluku u kojem provodim život. Da sam uspio utripovati jedinstvo sa svim živim i mrtvim Grcima, umjesto što osjećam podijeljenost sa samim sobom, moguće da bi mi misao kako će neko čiji će se DNK, kroz par stotina ili par tisuća godina, djelomično podudarati sa mojim, učiniti nešto veliko – donijela smiraj. Ovako, kao neko tko drži kako junak sa Termopila sa mnom ime veze koliko i nogometaš iz Kenije, osuđen sam na sebe i vlastitu nebitnost.
Nikad sretan, nikad zadovoljan, nigdje kući, nigdje u dobru. Baš kao Židovi u zbijegu.
Andrej Nikolaidis / Zurnal.info
