Od ranog djetinjstva, djeca su prisiljena sudjelovati u obveznom školskom sustavu, koji od njih zahtijeva i potiče da veliki dio svog života provedu u školskim klupama, često i sedam ili više sati dnevno. Ovaj obrazovni režim ironično podsjeća na radno vrijeme u uredu.
Od svakog djeteta se očekuje da prihvati određenu verziju stvarnosti i prilagodi se određenom društvenom kalupu koji diktiraju elita i vladajuće strukture. Slično kao i televizija, velik dio školskog sustava služi kao sredstvo programiranja djece, usmjeravajući njihov način razmišljanja i percepciju svijeta.
Ironično je i to što su iste one obitelji koje financiraju obrazovni sustav često povezane s mnogim nehumanim zločinima kroz povijest. Te iste obitelji stoje iza velikih industrija kao što su naftna industrija, farmaceutska industrija i prehrambena industrija.
Djeca koja se ne uklapaju u ovaj sustav i koja ne rezoniraju s njegovim vrijednostima često se etiketiraju kao problematična i podvrgavaju se različitim oblicima liječenja i korekcije ponašanja. U suštini, cijeli smisao školskog sustava je oblikovati stvarnost učenika i pripremiti ih za ekonomsku podložnost i ovisnost o sustavu.
Ovaj obrazovni model ne samo da ograničava kreativnost i individualnost, već i perpetuira ciklus poslušnosti i konformizma, pripremajući mlade ljude da budu prilagodljivi i poslušni članovi društva koji će se uklopiti u već postojeće ekonomske i društvene strukture.
Važno je prepoznati ove obrasce i raditi na stvaranju alternativnih obrazovnih modela koji potiču kritičko razmišljanje, kreativnost i individualnost, omogućavajući djeci da razviju svoje jedinstvene talente i sposobnosti. Samo kroz takav pristup možemo se nadati stvaranju pravednijeg i humanijeg društva.
Dragan Čolak / OTPOR.Media
