Tri zvonca (od kojih jedno napola radi) i tri pahulje na rasvjetnih stupovima ukrasi su kojima je Gradska uprava Širokog Brijega ukrasila MZ Kočerin u ovo vrijeme Došašća.
Dok u kišnoj noći vozilom prolazim kroz Kočerin pitam se je li ovo “kićenje” nemar ili poruka Kočerinu da je zadnja rupa na sviralu?
Je li ovo odgovor Grada za iskazivanje otpora dijela mještana prilikom izbora za vijeće MZ Kočerin 2019. godine o kojem se čak raspravljalo i u hrvatskom Saboru?
Računam opet da nije, jer evo na zadnjim izborima su opet njihovi preuzeli rukovodstvo MZ Kočerin, a opet pali su na prvom ispitu.
Zar naš Kočerin, naše predgrađe, ne zaslužuje veliku okićenu jelku sa jaslicama, zar ne zaslužuje da na svakom rasvjetnom stupu bude neki božićni ukras? Zar je to puno? To su sitnice u financijskom smislu, ali pravo bogatstvo u emocionalnom i duhovnom smislu, jer je to i znak koliko netko misli o nekome?
Ali ako pričamo i o financijskom smislu onda opet nema ljubavi prema Kočerinu. Nema investicija u rekonstrukciju lokalnih putova, vodovod se gradi preko 30 godina, rasvjeta se godinama uvodi, brza cesta Mostar – Široki Brijeg – granica RH umjesto da ide preko Uzarića-Krtina – Dubrave – Kočerinskog polja prema Grudama ona ide Uzarići – Polugrina – Podledinac, sportska dvorana se „planirala“ na fratarskom zemljištu, zbog nebrige vlasti Kočerin je izgubio gotovo 4 kilometra treće prometne trake Kočerin – Vranić a za koju su financije bile završene, nema ništa ni od gospodarske zone Kraljica, itd. itd…
I dok tako razmišljam uz kapi kiše prisjećam se stihova pjesme Dine Merlina koja je možda i dobra poruka Kočerina Gradskoj upravi:
Zar je to sve što imam ja od tebe
Zar je to sve što je ostalo
Zar je to sve za ove duge godine
I ako je, premalo je.
Vijećnica u GV Široki Brijeg
Antonija Banožić (HDZ 1990)
