Malo je liječnika u politici zemalja zrelih demokracija, a i kad se pojave nisu pretjerano uspješni, primjerice francuski Bernard Kouchner, zagovornik američke destruktivne vojne intervencije u Iraku 2003. godine. U Hrvatskoj ih teško i nabrojati, ali svakako bih istaknuo da u politiku nikako ne smiju psihijatri poput Bože Petrova. Dobro, njega mogu i razumjeti, završio je studij u Mostaru.
Zašto je to važno?
Božo Ljubić je ostao politički neostvaren jer je izgubio sve bitke, i za mjesto predsjednika HDZ BiH 2005. godine kad ga je pobijedio Dragan Čović i grčevito se drži tog položaja otad. Izbacilo tada doktora Ljubića iz stranke, osnovao novu, a i ondje je ostao bez vlasti. Može to razljutiti čovjeka koji se bavio tako plemenitom profesijom. Utjecalo je na njegove stavove pa je, ničim izazvan, u svibnju prošle godine rekao da je treći entitet u skladu s Daytonskim sporazumom na što se svi potpisnici slatko nasmijaše. Trebalo ga je već tada zamoliti da napusti mjesto predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog saveza BiH (HNS). Počasni položaj jer je predsjednik Čović.
Što je šira slika?
Tijekom vikenda gospodin Ljubić na zasjedanju HNS BiH ničim izazvan kaže: “Da nije bilo progona i prelazaka na islam pod osmanskom okupacijom i da nije bilo pravoslavnog doseljavanja, potaknutog različitim razlozima a opet najčešće od različitih okupatora, danas bi čitava BiH bila većinski katolička i hrvatska.” Da car Trajan nije osvojio Daciju, ne bi bilo Rumunjske. Argumentacija na razini Putinove kad tumači da Ukrajina ne postoji ili lidera srpskog sveta na potki ”Srbi svi i svuda”.
Doktore Ljubiću, 74 su Vam godine, krahirali ste u politici, ajde se lijepo povucite u zasluženu mirovinu i ne sramotite se pod stare dane nakaradnim izjavama. Koje, nije nevažno, štete hrvatskom korpusu u BiH i Hrvatskoj.
