U nedjelju 21.sječnja 2024. godine u jednoj od učionica u prizemlju Gimnazije fra Dominika Mandića u Širokom Brijegu održani su izbori za vijeće MZ Brig koji su prošli uredno, uz jako mali odziv birača, (njih 47 ), dok su u to Vijeće ušli kandidati s tzv “Neovisne liste“, njih 10 i jedan neovisni vijećnik, Miro Marušić koji se „drznuo“ biti na toj listi, i gle čuda ući u to vijeće što je ravno čudu imajući u vidu kako se do sada radilo ne samo pri tom izboru već pri svim drugim izborima u BiH od završetka Domovinskog rata u BiH.
Moja malenkost se također „drznula“ biti promatrač neovisnom kandidatu Miri Marušiću na tim izborima i gdje čista obraza i srca mogu ponosno izjaviti kako na ovim izborima nije bilo nikakvih mućki ni preferencija i gdje nitko nije mogao glasovati tko nije došao osobno, iz čega proizlazi kako se svi izbori u BiH mogu održati po istom receptu ukoliko to birači u velikoj većini žele. No, žele li?
Dok sam sjedio u zadnjoj, tzv “magarećijoj klupi“ koju sam odlučio izabrati kako bih mogao promatrati tijek glasovanja imao sam sasvim dovoljno vremena promotriti unutrašnjost te učionice u kojoj sam proveo dosta godina svog školovanja, i to ne samo u njoj već praktično u svim učionicama te Gimnazije jer sam u njoj završio osmogodišnju školu, a potom i Gimnaziju 80-ih godina prošlog stoljeća.
Najviše me se dojmio pod oblijepljen nekim plastičnim lino-leumom, koji je na dosta mjesta bio potrgan učeničkim patikama i cipelama, iz njihove obijesti, dosade, ili pak nehotice kad netko zapne o njegov rub, dok su zidovi, klupe, i stolice bili ispisani učeničkim natpisima tipa koji je tko razred, imenima ili pak ljubavnim porukama, ili porukama za koje njihovi autori smatraju kako imaju stanovito značenje.
Što se tiče prozora ili otvora na toj učionici zamijetio sam kako su oni napravljeni iz dva drvena okvira, unutarnjeg i vanjskog, no začudilo me jer sam jako dobro znao kako su i u moje vrijeme otvori bili drveni pa sam u jednom trenutku pomislio kako su to oni isti otvori, gdje su me članovi biračkog odbora uvjerili kako su ovi otvoreni obnovljeni tamo 90-ih godina i bi mi lakše barem u tom dijelu.
S obzirom kako nije bila neka „navola“ na glasovanje imao sam dosta vremena izići ispred zgrade i promotriti ju nakon dosta vremena jer u nju nisam ušao više godina.
Promatrajući tu zgradu u kojoj su se iškolovali mnogi utjecajni Širokobriježani i franjevci čija lista je jako dugačka prvo su me obuzele emocije na sve one znane i neznane širokobriješke domoljube koji su položili svoje živote u II svjetskom ratu , nakon njega, i u Domovinskom ratu čije su imena kao mnoge od onih cigli u njoj ugrađena u nju kao vječni spomen na nju koja prkosi i prkositi će svekolikoj nepravdi koja se činila i čini hrvatskom narodu u BiH i van nje.
Nakon tih početnih misli navrle su mi uspomene kao vrele iskre na sve one dane, mjesece i godine provedene u njoj do najsitnijih detalja, s kim sam se radovao, s kim sam se potukao, koji me je od nastavnika i profesora smanjivao u očima drugih učenika, a koji mi je davao vjetar u leđa, s kim sam bio dobar, s kim loš, od koga sam bio brži, od koga sporiji, je li itko više postigao koševa od mene u mnogim haklovima koje sam igrao na igralištu ispred nje, gdje sam satima čekao red kako bih odigrao taj hakl jer je u to vrijeme košarka bila na velikoj cijeni zbog Dražena Petrovića i Cibone.
Pred mojim očima su lepršale moje školske kolegice na maturalnoj večeri s haljinama skrojenim po mjeri, pogledi mnogih od njih na moje posuđeno za samo taj dan i večer smeđe odijelo od pliša, ples s nekima od njih, buđenje ujutro s uspomenama koje mirišu na njih.
S kim sam šetao po Gelbaju, dijelio zadnji komad sendviča, svoje intimne trenutke, svoje misli i uspomene.
Sve su mi se te misli u nedjelju na dan izbora za Vijeće MZ Brig rojile po glavi kao roj pčela, od kojih su me mnoge ubole stvarajući mi bol jer su mnogi od onih s kojima sam dijelio školske dane u toj Gimnaziji, (profesori i školske kolege) već odavno pokojnici, neki po biološkom satu, dok su neki svoj život ostavili diljem Herceg-Bosne braneći jednu jedinu i neponovljivu istinu hrvatskog naroda koja je taj isti narod koštala skuplje nego li sve druge narode s područja bivše zločinačke tvorevine SFRJ zajedno.
A Gimnazija u kojoj i ispred koje sam stajao taj dan tu je istinu svjedočila i branila, a sad kao nijemi svjedok vremena iza nas stoji oronula, stara, istrošena, dobrim dijelom zapuštena, zaboravljena od onih koji je nisu smjeli zaboraviti niti u snu a ostavili su je zubu vremena i iznutra i izvana.
Nije prošao niti jedan dan nakon izbora za Vijeće moje MZ Brig a moja, naša Gimnazija je počela gorjeti od svoje glave. Uopće nije bitno tko je i da li je potpalio iskru tog požara u njenom potkrovlju, jer ta je iskra odavno tinjala i čekala svoj trenutak sukladno stihu iz Gorskog vijenca Petra Petrovića Njegoša koji je bio jedan od obveznih autora u mojoj Gimnaziji: “Udar nađe iskru u kamenu, bez njega bi u kam očajala!“
Moguće je kako je ta iskra otvorila oči mnogima koji mogu biti značajan faktor u pomlađivanju Gimnazije koja ima namjeru živjeti još mnoga ljeta jer ona po svojoj izvornosti sama stvara život u kontinuitetu, život bez kojeg života nema.
Ta iskra koja je sinoć, niti dan nakon održanih izbora za vijeće moje i naše MZ Brig pustila duha iz boce koji je svoj plameni jezičak digao visoko u nebo kako bi nam svima osvijetlio put koji trebamo slijediti na putu znanja, istine i pravde, u kontinuitetu.
Vlado Marušić / OTPOR.Media
