Danas, 02. lipnja 2024. godine, po prvi put nakon 32 godine, skromno ali svečano obilježen je „Dan branitelja Novog Šeera“. Sveta misa služena je za sve poginule i umrle branitelje, a nakon misnog slavlja na spomeniku poginulim braniteljima Šeera upriličeno je polaganje vijenaca, paljenje svijeća te izmoljeno opijelo za poginule i umrle šerske branitelje.
Vijence i svijeće položili su pripadnici udruga Domovinskog rata (primjetno je da su neke udruge izostale), predstavnici političkog života, župljani župe sv. Ilije – Novi Šeher predvođeni župnikom fra Josipom, izaslanik potpredsjednika Vlade RH Tome Medveda te pripadnici OS BiH. Misno slavlje predvodio je fra Vinko Sičaja, definitor Bosne Srebrene.
Zašto lipanj?
Davnih devedesetih pali su šerci, junaci brojni, da bismo mi danas mogli živjeti. Mnogo puta smo ovih godina isplakivali one koji su za ovu zemlju dali sve, i život svoj. I pjeva taj narod naš šerski, hrvatski, pjesme tuge ali i pjesme radosti. Čini mi se da su ove prve brojnije, pjesme tuge… pjevamo ih i danas.
Danas, sutra, kada vaš sin ili unuk upita što se dogodilo 1991., 1992., 1995., tko se tu borio, kako smo zaslužili i kako smo došli do ovoga što imamo, dajte im jednostavan odgovor, kao što otac i majka kažu: „Sine, to su ljudi od Boga poslani, vodili su narod prema budućnosti.” A kada budete brojili imena onih koji su narod doveli do cilja i prve pobjede nad neprijateljskim snagama u BiH, koja se dogodila na području Novog Šehera, točnije na Crnom vrhu, nemojte zaboraviti imena zapovjednika specijalnih postrojbi, pokojnog pukovnika Roberta, Frenkija i Mrkija.
Iako je HVO utemeljen 8. travnja 1992. godine, Dan branitelja Novog Šehera obilježava se u mjesecu lipnju, a evo i zašto:
Bilo je to 4. lipnja, ljeta Gospodnjeg 1992. Četvrtak je bio. Počelo je u 4 sata, rana zora, malo prije prvih pjetlova. Akcija se danima brižljivo pripremala. Robert i Frenki, mladi zapovjednici koji su već bili iskusni ratnici iz RH, danima su izviđali, pratili neprijateljske smjene, gotovo spavali kraj njihovih rovova. Prethodila je minobacačka priprema koju je Robert odlično navodio i veoma dobro znao što radi. Popodne istog dana Crni vrh nije više bio Crni vrh, on je bio vrh spasa. Naši bojovnici su bili u njihovim dobro utvrđenim rovovima i bunkerima. Prevoj je zauzet bez ijednog poginulog, sa samo jednim ranjenim bojovnikom. Robert je predvodio sve, a ispred svojih postrojbi stajali su Frenki i Mrki. Koliko je tada bilo bojovnika nije ni važno, ali u svakom slučaju nije ih bilo ni približno onoliko koliko su neprijateljski mediji javljali da se radi o pet tisuća bojovnika i crnokošuljaša koje su obučavali specijalci iz Australije. Istina je bila sasvim drugačija – bili su to doista obučeni i spremni, a iznad svega hrabri momci, iz naših hrvatskih sela, momci koji su se znali iz školskih klupa, nogometnih terena, prela i plesa. Oni su rasli tu, pokraj nas, kao sasvim obični momci, neki još pravi dječaci. Uvijek prvi, bilo gusto ili pjesma odzvanjala, to ne može biti svatko, biti šerac nije šala. Neprijateljske snage doživjele su poraz, prvi poraz u agresiji na BiH. Crni vrh je prva oslobođena teritorija u BiH. Prvo uporište koje je palo, a tek nakon toga, točnije od 7. lipnja do 26. lipnja 1992. godine, pokrenuta je Operacija Lipanjske zore kojom je oslobođena dolina rijeke Neretve.
Danas neki drugi pišu svoju povijest ovog kraja, slučajno ili namjerno nije zabilježeno da su neprijateljske snage u BiH prvi put načete ovdje, iznad Novog Šehera, na prijevoju zvanom Crni vrh. Ima onih kojima danas smetamo, ali ne bih sada o tome. Ovaj tekst ipak posvećujem hrabrim šercima, hrvatskim junacima koji su prvi u BiH izvojevali pobjedu.
Da je kao zrno, da ga ima zeru, mene srce vuče mome Šeru!
Marko Brkić
