Izbori u Mostaru oduvijek su bili, najblaže rečeno, specifični.
Problemi sa Statutom, drugačija izborna pravila, te političko-kriminalni talovi godinama su grad na Neretvi držali u stanju krize, tako da je Mostar od 2008. do 2020. bio bez izbora. Danas je to nešto drugačije, gradsko vijeće funkcionira, a uskoro nas očekuje i nova izborna utrka.
S obzirom da je Mostar jedan od rijetkih gradova u BiH koji je koliko toliko zadržao multietničnost izbor prvog grada čovjeka nikada nije lagan. Na prošlim izborima presudio je jedan glas i imenovan je Mario Kordić, koji je naslijedio Ljubu Bešlića. Mnogi i danas govore da je taj ‘glas’ dogovoren na višim, liderskim razinama, a nije malo onih koji tvrde da su se na izborima 2020. godine dogodile ogromne izborne krađe, te da aktualni saziv gradskog vijeća uopće ne odgovara stvarnim rezultatima.
Lijanović i HDZ BiH
Izborne krađe i poslijeizborne kupovine glasova nisu ništa novo za Mostar. Još 2008. godine svjedočili smo ‘čudnim’ poslijeizbornima kombinacijama u kojima je glavnu ulogu odigrala Narodna stranka Radom za boljitak, čiji je tadašnji stranački šef Jerko Ivanković Lijanović kasnije završio u zatvoru zbog kriminala koji je počinio kao federalni ministar poljoprivrede u Vladi kojom je tada rukovodio današnji premijer Nermin Nikšić.
Te 2008. godine nakon mostarskih izbora zabilježeno je da je SDA u Gradskom vijeću osvojila 12 mandata, Narodna stranka Radom za boljitak sedam mandata, HDZ BiH sedam, HDZ 1990. tri mandata, SDP je imao također tri mandata, SBiH dva mandata i HSP (Đapić – dr. Jurišić) jedan mandat.
Ti izbori jako su odjeknuli u BiH jer su ‘Lijanovići’ u gradu na Neretvi napravili nevjerojatan rezultat i postali druga stranka u gradu po broju glasova, odmah iza SDA, dok se HDZ BiH našao tek na trećem mjestu i tako izgubio dominaciju.
Koliko je tadašnja Narodna stranka Radom za boljitak pomrsila račune pojedinim političkim opcijama govori podatak da je na 2004. godine na lokalnim izborima, HDZ u koaliciji sa ostalim hrvatskim strankama, osvojio najviše mandata u Gradskom vijeću, čak njih 15. Iza HDZ-a slijedili su SDA sa 10 mandata, te SBiH i SDP sa po četiri mandata. U Mostaru je najviše izgubio HDZ BiH, jer su njihovi mandati u Vijeću u odnosu na 2004. bili prepolovljeni. Za taj poraz okrivili su tadašnja specifična izborna pravila i mostarski gradski Statut te isticali da je nevjerojatno da NSRZB dobije toliko glasova uzme li se u obzir da nitko u gradu i ne zna tko su kandidati te stranke, jer nisu imali ni predizborni skup ni plakate, kao ni kandidata za gradonačelnika.
Takav rezultat značio je da su za formiranje mostarske koalicijske vlasti moguće i druge kombinacije osim dotadašnje koalicije HDZ-SDA.
Nakon izbora 2008. u SDA su slavili pobjedu u Mostaru i poručivali da će mjesto prvog čovjeka Grada pripasti njima. Na tim izborima briljirala je SDA koja je uzela skoro maksimalan broj mandata u područjima s bošnjačkom većinom, ali i jedan mandat u gradskom području Jug, odakle ranije nisu imali vijećnika te su najavljivali da će se ‘vlast vjerojatno morati formirati utroje. Budući da smo najjača stranka u Gradskom vijeću, inzistirat ćemo na mjestu gradonačelnika. Ukoliko to drugi neće, onda će morati gledati s kim će praviti koalicije’.
No, koalicije utroje nije bilo, niti je SDA dobila gradonačelnika. Cijeli izborni proces nakon dugotrajnih pregovora i ‘sumnjivih’ prelazaka vijećnika iz Narodne stranke Radom za boljitak pod okrilje HDZ-a BiH završen je tako da je vlast u Mostaru nastavila obnašati koalicija HDZ-SDA, a Ljubo Bešlić nastavio je obavljati svoju gradonačelničku dužnost.
Lijanović ‘naplatio’
Mnogi su poslije, s distance govorili da su ‘Lijanovići’ masno naplatili prodaju gradonačelničke pozicije stranci Dragana Čovića. Zvuči nevjerojatno, ali spominjali su se iznosi od čak devet milijuna maraka, što naravno nikada nije potvrđeno niti je izašlo na vidjelo, jer se pravosuđe u HNŽ-u nikada nije bavilo ovakvim vidom korupcije. Također, ‘Lijanovići’ su tada bili poznati po kupovini glasova. Svojim glasačima davali su iznose po 100 maraka, što je nesumnjivo uticalo na njihov rezultat 2008. godine.
Za HDZ BiH Mostar je ‘stolni grad’, i gubitak gradonačelničke pozicije za tu stranku bi bio veliki udarac. Toga je svjestan i Dragan Čović, tako da kakav god rezultat bude njegova stranka je spremna trgovati do krajnjih granica kako bi zadržala poziciju čelnog čovjeka grada, što manje stranke obilato koriste ‘ušićarivši’ po koje radno mjesto, uslugu ili poziciju.
Problematična 2020.
Od 2008. do 2020. građani Mostara nisu mogli birati svoje predstavnike, a glavni krivci za to su bili HDZ BiH i SDA. A najzaslužnija za nove izbore je Mostarka Irma Baralija, koja je 2018. godine tužila Bosnu i Hercegovinu Europskom sudu za ljudska prava zbog neodržavanja lokalnih izbora u Mostaru punih 12 godina.
Presudu, kojom je potvrđeno da su prekršena prava građana/ki ovog grada, a koja su zajamčena Europskom konvencijom o ljudskim pravima, dobila je krajem 2019. godine. Lideri Stranke demokratske akcije (SDA) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) od tog trenutka aktivnije su počeli tragati za rješenjem u vezi „slučaja“ Mostar. Čović i Izetbegović su pod pritiskom međunarodne zajednice postigli dogovor i izbori su konačno održani.
HDZ-ova koalicija taj je put ‘dobila’ 13 zastupnika; Koalicija za Mostar, predviđena Strankom demokratske akcije (SDA) 11 zastupnika; koalicija Naše stranke (NS) i Socijaldemokratske partije (SDP) Bosne i Hercegovine šest zastupnika, Hrvatska republikanska stranka (HRS) tri zastupnika, a po jedan zastupnički mandat osvojili su srpska lista te Prva mostarska partija (PMP). U vijeće je ušla i Irma Baralija, međutim nakon početnog entuzijazma uslijedilo je razočaranje te aktivistice, koja je, barem je takav dojam, izgubila vjeru u bolje sutra grada na Neretvi, te je najavila kako se više ne misli baviti politikom.
Ni 2020. HDZ BiH nije mogao bez ‘kombinacija’ izabrati gradonačelnika, ali je na kraju Čović ipak uspio instalirati Marija Kordića. Za njega je u trećem krugu izbora u Gradskom vijeću Mostara glasalo 17 vijećnika, dok je za njegovog protukandidata Zlatka Guzina (Koalicija za Mostar) glasao jedan manje. Dva su listića bila nevažeća. Irma Baralija i Boška Ćavar iz Naše stranke su bile suzdržane, odnosno njihovi listići su bili nevažeći. Govorile su da je to ‘princip’, odnosno da neće podržati ni kandidata HDZ-a BiH ni SDA, ali činjenica je da je kasnije šef Naše stranke Edin Forto nakon općih izbora održanih 2022. godine postao državni ministar prometa u koaliciji s HDZ-om i SNSD-om. Ima li to veze ili ne?
Prognoze
Uoči novih izbora koji se održavaju u listopadu 2024. u mostarskim političkim strankama skloni su mišljenju da će rezultati biti vrlo slični onima iz 2020. godine, što pak opet govori kako će i ovaj put izbor čelnog čovjeka grada biti problematičan. S obzirom da su na višim razinama vlasti HDZ BiH i ‘Trojka’ partneri, ostaje vidjeti hoće li se lideri tih stranka dogovoriti oko novog mostarskog gradonačelnika ili će pak o tome odlučivati ‘lokalci’.
Jedno je jasno, Dragan Čović ni pod razno ne smije izgubiti čelnu poziciju ‘stolnog grada’. Dosada je uvijek uspijevao ‘isposlovati’ tu poziciju u čemu su mu obilato pomagale i navodne oporbene stranke s hrvatskim predznakom, koje ‘padnu’ za par radnih mjesta i neke sitne beneficije u privatnom biznisu. Tako će biti i ovaj put. A i nema sumnje da će opet biti izbornog lopovluka. Ostaje vidjeti tko će krasti, a tko pobijediti.
Kako je Bešlić 2008. ‘pretekao’ Hasandedića
Za podsjetiti je i usporediti rezultate na posljednjim lokalnim izborima u Mostaru iz 2008. godine. Tada je u Mostaru SDA uvjerljivo zadobila najviše mandata – čak 12 vijećnika od 35 koliko broji Gradsko vijeće Mostara. HDZ BiH osvojio je 7 vijećničkih mandata, a isto toliko mandata osvojila je i Narodna stranka Radom za boljitak (NSRZB) Jerke Ivankovića Lijanovića.
SDP BiH osvojio je 3 vijećnička mandata, isto kao i HDZ 1990, a Stranka za BiH 2, dok je HSP imao jednog vijećnika. Međutim, tada novi gradonačelnik Mostara, HDZ-ovac Ljubo Bešlić, izabran je u trećem krugu glasanja, tek nakon 440 dana od izbora i to tajnim glasanjem vijećnika, nakon beskonačnih pregovora i kompromisa SDA i HDZ-a.
Naime, za Suada Hasandedića u prvom krugu glasovanja glasalo je 14 vijećnika, za Bešlića je glasalo njih 12, a Romića 7. Međutim, iz razloga što nijedan kandidat nije zadobio dvije trećina vijećničkih glasova uslijedio je drugi krug u kojem su se našli Bešlić i Hasandedić bez Romića jer je ovaj imao najmanje glasova, i novi pregovori. No, niti drugi krug nije dao pobjednika: Hasandedić je ponovno dobio dva glasa više od Bešlića, 15:13, no to nisu bile dvije trećine glasova te je uslijedio treći krug izbora gdje se, prema Statutu, gradonačelnik birao prostom većinom.
Bešlić je sa 17 vijećničkih glasova postao po drugi put gradonačelnik Mostara i na tom mjestu je ostao sljedećih 11 godina, a na poziciji prvog čovjeka Mostara ukupno 15 godina. Suad Hasandedić ostao je na 15 glasova, a SDA, kao stranka s najviše vijećničkih mandata, bez gradonačelnika.
