Dok neki ljudi smatraju da su njihove interakcije s “duhovima” stvarne, znanost nudi racionalna objašnjenja.
Od škripe podova i neobičnih zvukova do osjećaja da niste sami – vjerovanje u duhove i paranormalne pojave sve je prisutnije. Prema nedavnim istraživanjima, gotovo trećina Britanaca i gotovo polovica Amerikanaca vjeruje u duhove i slične fenomene, a jedna petina tvrdi da ih je čak i vidjela. No, može li se ovo objasniti na temelju znanstvenih spoznaja?
Stručnjaci smatraju da bi jedno od objašnjenja za osjećaj prisutnosti i prizore duhova moglo biti stanje poznato kao paraliza sna. Prema britanskom Nacionalnom zdravstvenom sustavu (NHS), paraliza sna je stanje u kojem osoba ne može govoriti ili se kretati dok se budi ili zaspi. Ono se događa u REM fazi spavanja, kada mozak pokazuje visoku aktivnost, dok tijelo ostaje nepomično. Mnogi koji pate od paralize sna prijavljuju osjećaj pritiska na prsima i zastrašujuće halucinacije, poput prisutnosti prijetećih figura. Povijesno gledano, ovo stanje se nazivalo „stara vještica“ zbog vjerovanja da se zloduh spušta na prsa osobe.
Uz paralizu sna, drugi faktor koji može prouzročiti halucinacije i osjećaj prisutnosti duhova je ugljični monoksid. Ovaj bezbojan i bezmirisan plin, često rezultat neispravnih uređaja, može uzrokovati glavobolje, vrtoglavicu, mučninu, pa čak i zbunjenost. Još su dvadesetih godina prošlog stoljeća medicinski stručnjaci povezivali trovanje ugljičnim monoksidom s priviđenjima, posebno kada ljudi nisu svjesni izvora otrovanja.
Mogu biti halucinacije
Dodatno objašnjenje za prizore duhova može biti i u neurologiji. Istraživanje iz 2017. godine dokumentiralo je slučaj pacijenta s epilepsijom kojem su, tijekom eksperimentalnog liječenja, liječnici ugradili elektrode u područje mozga poznato kao FFA (fusiformna moždana kora za prepoznavanje lica). Kada je to područje stimulirano, pacijent je prijavio zastrašujuće halucinacije. Opisao je istraživačev lice koje se drastično promijenilo, rekavši: „Vaše oči se mijenjaju,“ a dodao je da su mu osobe izgledale poput likova iz japanskih crtanih filmova. Slična stimulacija kod druge pacijentice izazvala je osjećaj da netko stoji iza nje, iako se figura nije kretala niti govorila.
Ovi nalazi također bi mogli objasniti zašto gotovo polovica osoba s Parkinsonovom bolešću, koja oštećuje mozak, prijavljuje da vide neobične figure. Dodatna istraživanja su otkrila i razloge zašto neki ljudi, tijekom tuge, tvrde da čuju glasove preminulih voljenih. Psiholozi vjeruju da mozak stvara mentalne obrasce ili sheme, temeljene na prijašnjim iskustvima. Kao što prepoznajemo redoslijed događaja u restoranu, tako i dugogodišnji partneri postaju toliko naviknuti jedno na drugo da, nakon smrti, osjećaj prisutnosti partnera može ostati kao iluzija u percepciji prostora i zvukova.
Dok neki ljudi smatraju da su njihove interakcije s “duhovima” stvarne, znanost nudi racionalna objašnjenja. Ipak, dokazi o životu nakon smrti nisu konačno odbačeni, ostavljajući mjesta za razmatranje – možda negdje još uvijek postoje odgovori koje znanost tek treba pronaći.
