Mostarsko blato. Prostrano polje, omeđeno brdima i okupano suncem. Ispresijecano potocima pitke vode, a kroz njega se, tiho i hladno, provlači rijeka Lištica, krivudajući kroz svoje pjeskovito korito. Nije to bilo samo polje – to je bio naš svijet.

Tu smo odrastali. Tu smo naučili plivati, padati i dizati se, smijati se i plakati, voljeti i praštati. Svako dijete imalo je svoje mjesto, svoj kamen s kojeg je skakalo u vodu, svoje stado krava koje je čuvalo, i svoju ekipu s kojom je provodilo dane.

Čuvanje krava – tko to nije doživio, ne zna što znači sloboda. Cijeli dan si na otvorenom. Sunce te grije, Lištica te hladi. Kupaš se dok ti koža ne pocrveni, a u torbi malo narezanog kruha i Gavrilović narezak. Kad se ta konzerva otvori, pola polja zamiriše. Taj miris – pun, snažan, gotovo svečan – budi glad i stvara osjećaj da je sve kako treba biti.

A kad sunce krene padati iza brda, kad sjene postanu duže i voda hladnija, znali smo da je vrijeme za poći kući. Tada bi nas dočekala domaća kiselina i komad kruha. Jednostavno, a bolje od bilo kojeg slastičarskog stola.

Bili smo sretna djeca. Nismo imali mnogo, ali imali smo jedni druge. Razgovarali smo, smijali se do suza, znali se i posvađati – ali još brže pomiriti. Nije bilo mobitela, interneta, ali bilo je života. Onog pravog, iskrenog i punog duše.

Mostarsko blato nije samo mjesto. To je osjećaj. To je djetinjstvo u kojem se srce punilo malim stvarima, a duša ostajala čista. I kad danas zatvorim oči, još uvijek mogu čuti smijeh, osjetiti toplinu sunca i miris narezanog.

To je bilo naše zlato. Naš svijet. Naše blato.

Žarko Lasić