Jednog lijepog proljetnog jutra, probudila me vijest koja me napunila optimizmom – čitam na portalu: “Pegla se Krunina strana – Ulica Kraljice Jelene”. Pomislih u sebi: “Napokon, dragi Bože, da i naš Široki Brijeg dočeka civilizaciju! Da ne preskačemo rupe ko’ da smo na treningu za Olimpijadu u skoku u dalj.”
Krenem ja tako pogledati o čemu se radi, kad – hladan tuš. Usred novoasfaltirane prometnice – šaht. Ne bilo kakav, već pravi, reprezentativni primjerak – punih pet centimetara niži od razine asfalta. Inženjerski biser. Prava umjetnost nerazuma.
Stanem, gledam i ne vjerujem. Jel’ moguće da smo opet nasjeli? Jel’ ovo skrivena kamera? Ili samo stari, dobri običaj – “ma bit će dobro, nek’ valja do izbora.”
Znam, reći će neki: “Ma šahtovi s vremenom potonu.” Naravno, s vremenom. Ali ovaj naš iz Ulice Kraljice Jelene je očito vizionar – potonuo je odmah, čim su ga postavili. Nije čekao kišu, nije čekao zimu, nije čekao ni promet. Samo je rekao: “Neću ja biti iznad asfalta – meni je mjesto dolje.”
I sad vi meni recite – što sam ja to propustio u građevini? Možda postoji nova škola mišljenja koja kaže da je šaht ispod razine asfalta bolji za aerodinamiku vozila? Ili možda to ima veze s očuvanjem tradicije – jer kod nas jednostavno ne može proći bez barem jedne nelogičnosti na svakom projektu.
Ali nema veze. Mi ćemo to sve pregrmiti. Jer smo mi narod koji se ne buni. Mi kažemo: “Ajde, popravit će se.” I tako iz godine u godinu. Iz šahta u šaht.
Dobro došli u Široki Brijeg – grad u kojem i šahtovi znaju svoje mjesto. I to – pet centimetara ispod.
Neću šutjeti
Više sam puta javno ukazivao na neodgovoran i nestručan rad gradskih institucija u Širokom Brijegu – institucija koje se ponašaju bahato, bez trunke brige za javni interes i novac građana. Pisao sam, upozoravao, ali sve je ostajalo bez rezultata. Ono što posebno zabrinjava jest potpuni izostanak podrške šire javnosti.
Jedan od najočitijih primjera svega o čemu govorim jest slučaj Krunina strana. Tamo je postalo jasno koliko su prisutni neznanje, nebriga i odbijanje da se saslušaju oni koji imaju znanje i dobru volju. Mogu shvatiti da netko nešto ne zna – ali ne mogu prihvatiti da ne želi slušati. Još je teže razumjeti šutnju stručnjaka iz našega Širokog Brijega, onih koji bi itekako mogli i trebali ukazati na nelogičnosti i štetne odluke.
Ono što me najviše boli jest to što devastacija našega grada ne prestaje – ona se nastavlja. I to šutke.
O svemu ovome imam još mnogo toga za reći, ali ostavit ću to za drugu priliku. Ne okrećem glavu i ne zatvaram oči pred onim što se događa. I što je najvažnije – ne odustajem.
Žarko Lasić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
