Negdje iz srca Hercegovine, iz kamenitih sela što pamte više pjesme nego oluje, rodila se ganga koja se i danas prepričava:
“Jarebice, što prpaš u busu, pozdravi mi Zelenika Pusu!”
Opjevali su tada jednog čovjeka iz Jara – Pusu. Taj stih i dan-danas odzvanja u mojim mislima, iako sam tada bio dijete. Ne sjećam se više njegova pravog imena, ali Puso mu je bio nadimak. Bio je to čovjek o kojem su se, uz čašicu domaće rakije, pričale legende.
Po sjećanjima starijih, Puso je bio snažan kao vol. Govorilo se da je mogao nositi drva koliko trojica, da je mogao jednom rukom okrenuti plug, i da ga nikad nitko nije vidio ljutog. Pričalo se kako je bio pošten, ali i šaljiv, čovjek kojeg si poželio imati za susjeda, kuma ili prijatelja.
Ali, iskreno govoreći, iako su to lijepe uspomene na pokojnog Pusu, danas mislim da se on ipak više opjevao zbog zgodne rime nego zbog stvarne legende. U ona vremena pričalo se o svakome – malo istine, malo mašte, sve uz osmijeh i pokoju čašicu. Ipak, pohvaliti nekoga, osobito ako ga više nema, nikada nije naodmet. Nikad se ne zna koliko ljudima znači kad se ime spomene, pa makar i u šali, u pjesmi, u nekoj zaboravljenoj večeri.
Puso je možda bio samo običan čovjek iz sela, ali ga je ganga učinila vječnim. I kad danas čujem te riječi – “pozdravi mi Zelenika Pusu” – osmijeh mi izleti sam od sebe. Jer pjesma pamti i ono što ljudi zaborave.
Žarko Lasić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
