Milorad Dodik je u mladim danima spoznao profitabilnost sprege politike i biznisa. Imao je 27 godina kada je 1986. izabran za predsjednika Izvršnog odbora Skupštine općine Laktaši. U Parlament BiH izabran je 1990. godine, na prvim višestranačkim izborima, kao član Saveza reformskih snaga Ante Markovića.

Tada je, zahvaljujući poznanstvu s članom rukovodstva Privredne banke Sarajevo, dobio veliki kredit za pokretanje biznisa te otvorio tvornicu za proizvodnju namještaja, madraca i popluna „Igokea“. Upućeni tvrde da taj kredit nikada nije vratio.

Prvobitna akumulacija “ronhill” kapitala

Početkom rata napušta državni parlament i kao nezavisni zastupnik djeluje u Narodnoj skupštini RS. Počinje održavati ranije uspostavljene veze s poslovnim ljudima, a potom ih širi i na Srbiju. Naravno, posebno su ga zanimali poslovi koji su u ratno vrijeme donosili izuzetno visoke profite – trgovina gorivom i cigaretama. Zbog toga je i proširio djelatnost svoje tvrtke na ovu robu.

Trgovinu naftom prvo je pokušao kao zastupnik tvrtke „Vrbas“, registrirane u Rumunjskoj, o čemu svjedoči ugovor vrijednosti oko 4,8 milijuna dolara, sklopljen prilikom kupovine goriva u Bugarskoj početkom 1994. godine. Samo po tom ugovoru, prodajom nafte građanima Republike Srpske u ratno vrijeme, zaradio je milijune.

U travnju 1994. godine oduzeta su mu dva šlepera cigareta uvezenih iz Makedonije, a to nije bio jedini slučaj.

„MUP je došao do dokaza da je izvršeno krivotvorenje isprava s ciljem izbjegavanja plaćanja trošarina i poreza na promet, kako na teritoriju SR Jugoslavije, tako i na teritoriju RS“, navodi se u rješenju Financijske policije RS po žalbi Dodikove tvrtke „Igokea“ iz Laktaša.

Dodik je bio jedan od povlaštenih “distributera” za teritorij tzv. Republike Srpska Krajina, što mu je omogućilo hvalisanje o dobrim odnosima s Borislavom Mikelićem, čovjekom od povjerenja Slobodana Miloševića i Željka Ražnatovića Arkana. Prilikom policijskih i inspekcijskih kontrola u svojim se izjavama pozivao na tadašnje ministre, tvrdeći da je nevin u otkrivenom švercu.

Osim cigareta, Dodik je bio “ulovljen” i u prikrivanju prodaje parfema, alkohola i goriva. U nalazu Financijske policije iz lipnja 1994. navedeno je kako je MUP RS utvrdio da je „Igokea“, na temelju krivotvorenih dokumenata, prikazivala manju vrijednost robe i njezino porijeklo kako bi izbjegla plaćanje trošarina i poreza.

Tada je aktivno surađivao s novopečenim tajkunima – Slobodanom Puhalcem, Nikolom Vukelićem i Slavkom Roguljićem.

Iako je tijekom rata dobro “poslovao”, uglavnom “na crno”, Dodik se zaduživao, ali dugove nije uredno vraćao. Zato je naknadno, kada je postao premijer RS-a, pokušao te dugove vratiti iz entitetskog proračuna.

Prema izvješću Glavne službe za reviziju RS o poslovanju Direkcije za robne rezerve u vrijeme njegova prvog mandata, tijekom rata ostao je dužan novac tvrtki „Elnos komerc“ iz Bora. Dug je vratio tako što je „Elnosu“ isplaćeno 553.548 KM za poljoprivredne strojeve navodno za potrebe Robnih rezervi – koji nikada nisu isporučeni.

Dugovao je i tvrtki „Makedonija tabak“ za cigarete zaplijenjene 1993. godine. Tijekom rata uzimao je kredite u Banjalučkoj banci – u svibnju, lipnju, kolovozu, listopadu i studenome 1993., potom u siječnju 1995., te u prosincu 1997. godine (svi dokumenti u posjedu „Žurnala“).

Uzimani su veliki iznosi novca, koji su zahvaljujući enormnoj inflaciji vremenom postajali “sitan” novac za vraćanje. U konačnici, prema revizorskom izvješću o poslovanju banke, ostao je dužan 258 tisuća maraka. Dug je “vratio” tako što je banka prihvatila tužbu „Igokee“ protiv poduzeća „Prima trejd“ iz Nove Topole kao nadoknadu za 342.838 maraka duga, iako tužba u tom trenutku nije bila riješena pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci. Bio je to dobro osmišljen manevar.

Tvrtka „Prima trejd“ dugovala je „Igokei“ 65 milijuna dinara za gnojivo još iz svibnja 1992. godine. Dodik je 1993. tužio „Primu“, a sud nije riješio slučaj narednih deset godina. Potom je Dodik 2002. tu tužbu prodao banci za više od 340 tisuća maraka. Kada je banka pokušala naplatiti dug od „Prime“, otkrila je da je poduzeće odavno u stečaju.

U to vrijeme Dodik je bio miljenik međunarodne zajednice, ali i Stranke demokratske akcije, kojom je tada rukovodio Alija Izetbegović.

Predaja naftne industrije RS “nepoznatim” kupcima

Jedan od prvih poteza Milorada Dodika po povratku na vlast u Republici Srpskoj 2006. godine bila je izmjena Zakona o privatizaciji državnog kapitala. Razlog je ubrzo postao jasan – potpisan je protokol o prodaji naftne industrije Republike Srpske. Rafinerija nafte u Brodu, Rafinerija ulja u Modriči te distributivno poduzeće „Petrol“ prodani su za 236 milijuna KM ruskoj kompaniji NeftGazinKor.

Ugovor o prodaji zaključen je 2. veljače 2007. godine, a Zakon o uvjetima prodaje dionica poduzeća iz oblasti naftne industrije RS donesen je 28. veljače 2007., stupivši na snagu 8. ožujka 2007. godine – što ukazuje na to da je zakon prilagođen već zaključenoj prodaji.

NeftGazinKor se obvezao vršiti godišnju preradu 4,2 milijuna tona sirove nafte, 130.000 tona ulja i maziva, plasirati derivate putem distributivnog poduzeća, izgraditi prugu od Rafinerije nafte Brod do Rafinerije ulja u Modriči te zadržati postojeći broj radnika.

Sve te ugovorne obveze godinama poslije bile su zaboravljene. Što je još točno stajalo u tekstu ugovora nije poznato jer je proglašen tajnim – kao i vlasnička struktura. Prema dostupnim podacima, kompanija NeftGazinKor 40% je u vlasništvu ruske državne kompanije Zarubežnjeft, dok je preostalih 60% vlasništva ravnomjerno podijeljeno na tri pravne osobe, od kojih je jedna registrirana u “offshore” zoni na Britanskim Djevičanskim otocima.

Tri godine nakon privatizacije Rafinerije, u Upravnom odboru „NeftGazinKora“ našao se Duško Perović, aktualni šef Predstavništva Republike Srpske u Ruskoj Federaciji, koji se na toj funkciji zadržao nepunih godinu dana, pokazuju dokumenti do kojih je došao portal Capital. Perović je bliski Dodikov suradnik i čovjek od velikog povjerenja za veze s Rusijom – kako u ovom poslu, tako i u suradnji s Rašidom Serdarovim oko RITE Ugljevik. Slijedom toga, našao se i na “crnoj listi” SAD-a.

Tako je “spin” Dodikove vlasti da je Rafineriju Brod kupila ruska državna kompanija – potpuno opovrgnut. Kupac je bio NeftGazinKor, u kojem državna kompanija Zarubežnjeft ima samo vlasnički dio, dok su većinski udio imale tri firme nepoznatih vlasnika, koji su sa svojih 60% vlasništva praktično upravljali rafinerijom. Postojali su navodi da su ti vlasnici osobe iz vrha vlasti RS-a – što jednostavno nije bilo moguće bez utjecaja Milorada Dodika.

Rafinerija je odmah opterećena kreditima po “ruskom receptu”. Novi vlasnik, tko god on ili oni bili, navodnu investiciju pretvara u kredit. Analiza Transparency Internationala pokazala je da je NeftGazinKor doznačio Rafineriji nafte zajmove pod lihvarskim uvjetima. Prvi zajam iznosio je 40 milijuna eura, a drugi 72 milijuna eura, uz visoku kamatnu stopu od 12%. Rafinerija bi vlasniku trebala platiti i penale u slučaju kašnjenja – i to 120.000 eura za svaki dan kašnjenja.

S druge strane, Vlada RS-a nije predvidjela penale ukoliko kupac ne bude ispunjavao obveze iz ugovora.

Potom su Rusi odlučili provesti smanjenje kapitala, i to smanjenjem broja dionica. Međutim, nakon te odluke – kako je pisao portal Capital.ba – Rusi su u Rafineriju unijeli 72,5 milijuna eura u svrhu dokapitalizacije. S tom dokapitalizacijom ruski NeftGazinKor postao je vlasnik više od 90% dionica, što mu je omogućilo da donese odluku o “skidanju” kompanije s Banjalučke burze. Spomenutih 72,5 milijuna eura potom je “doznačeno” Vladi RS-a na ime gašenja komercijalnih dugova Rafinerije. Dakle, istim novcem izvršena je dokapitalizacija, povećan vlasnički udio i pokriveni komercijalni dugovi koje je Dodikova Vlada preuzela na sebe.

Dan kasnije, isti metod smanjenja kapitala i pokrivanja gubitaka primijenjen je u banjalučkoj naftno-distributerskoj kompaniji Petrol. Posebni gubitnici u obje transakcije bili su mali dioničari, koji su ostali bez više od polovice vrijednosti svojih dionica.

„Rafinerija je izmirila sav dug prema tvrtki ‘Crodux’ hrvatskog haaškog optuženika Čermaka. Crodux je naplatio neku, tko zna koliku, ‘masnu’ cifru, zatim tvrtka Galaksi čuvenog Hadžijeva, koja je ranije bila u Rafineriji, također je naplatila svoja potraživanja. Sva potraživanja naplatila je i neka tvrtka registrirana u Lihtenštajnu – a zapravo se radilo o potraživanju Banjalučke banke koja je plasirala kredit Rafineriji. Kada je bivši vlasnik prodao banku UniCredit grupi, potraživanje Rafinerije prenio je na novo pravno lice u Lihtenštajnu, a ono je naplatilo sav dug. Sve je to platila Vlada RS-a koja je, zapravo, sve ‘očistila’ prije privatizacije“, govorio je tada Dodikov oporbenjak Dragan Čavić.

Deset godina kasnije – “Crodux” koristi stari produktovod iz Hrvatske koji vodi do Rafinerije Brod

Deset godina kasnije, “Crodux” koristi stari produktovod iz Hrvatske, koji vodi do Rafinerije Brod, kako bi pod izlikom remonta položio novi plinovod. Kako su za Žurnal rekli poznavatelji ove oblasti, umjesto najavljenog promjera Φ200, on ima Φ400 – što je znatno više nego što je rafineriji potrebno. Takav plinovod može se doslovno smatrati krakom novog plinovoda koji iz Hrvatske ulazi u BiH.

„Zahvaljujem Putinu što je prepoznao projekt za Brod“, izjavila je sredinom 2019. godine tadašnja predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović, nakon potpisivanja sporazuma za projekt “Opskrba prirodnim plinom Rafinerije nafte Brod”. Sve je rađeno pod izlikom da će plinofikacijom rafinerije biti smanjeno onečišćenje koje ugrožava teritorij Hrvatske, prvenstveno Slavonski Brod.

Ispostavit će se da je to bio tek izgovor kako bi se zaobišlo sudjelovanje institucija države Bosne i Hercegovine u davanju suglasnosti za priključenje na plinski sustav Hrvatske. Ugovor s tvrtkom “Crodux” predviđao je da će Rafinerija Brod, odnosno njezin vlasnik “NeftGazinKor”, kojim upravlja ruski “Zarubežnjeft”, platiti troškove kapitalnih ulaganja u plinovod te se sljedećih deset godina opskrbljivati plinom koji “Crodux” nabavlja – iz Rusije.

Miloradu Dodiku, koji se godinama protivio projektu izgradnje plinovoda Brod–Zenica, ovaj “ulazak na mala vrata” plinskog sustava Hrvatske nije smetao, jer je time pogodovao “ruskoj braći”.

“NeftGazinKor” je 2008. godine u Banjoj Luci osnovao tvrtku Optima Grupa, kako bi kontrolirao ulaz i izlaz sirove nafte i ostale robe.

Novinar portala Capital, istražujući ruske baze podataka, došao je do informacije da je rusko vanjsko–ekonomsko udruženje “Zarubežnjeft” 2022. godine potpuno izašlo iz vlasništva “NeftGazinKora”. Drugo, dioničko društvo “Zarubežnjeft” značajno je smanjilo svoj udio – sada imaju tek nešto više od 20%, dok su prije imali više od 50% “NeftGazinKora”, službenog vlasnika Naftne industrije RS-a. Još više zabrinjava činjenica da su, prema svim javnim ruskim bazama podataka, osnivači “NeftGazinKora” potpuno nepoznati te da ova kompanija ima zaposleno samo jednu osobu.

To znači, piše Capital, da je većinski vlasnik kompletne naftne industrije Republike Srpske pravna osoba koja zapošljava samo jednog radnika.

U međuvremenu, akumulirani gubitak poduzeća iz sastava Optima Grupe premašio je 2,6 milijardi KM.

„Znamo da Optima godinama posluje na tržištu unatoč značajnim gubicima koji su premašili vrijednost kapitala, i doista je pitanje za istražne organe tko je od svega toga imao korist, jer Optima – kako smo vidjeli u revizorskim izvješćima – najviše duguje povezanim osobama. Zato ne možemo govoriti o tome da je Republika Srpska profitirala“, rekao je za Capital Srđan Traljić iz TI BiH.

Već šest godina, od havarije postrojenja, prerada goriva u Rafineriji Brod je na minimumu, a glavnina prihoda ostvaruje se točenjem plina. Prema izvještaju Banjolučke burze, Rafinerija Brod prošlu je godinu završila s gubitkom od oko 60 milijuna KM, dok sveukupni dug premašuje 800 milijuna KM. Od više od 1.300 radnika u trenutku privatizacije, ostalo ih je nešto više od 300.

Prema revizorskom izvješću iz 2022. godine, Rafinerija “Zarubežnjeftu”, “NeftGazinKoru” i “Optimi” duguje, po osnovi dugoročnih i kratkoročnih kredita, kamata i uplaćenih predujmova, više od pola milijarde KM.

To je deset puta više od gubitka (57,8 milijuna KM) koji je Rafinerija nafte imala 2006. godine – prije dolaska “Dodikovih Rusa”.

Što povezuje vilu na Dedinju i ugovor s ČEZ-om?

Svoja kućica – svoja slobodica. Stara izreka ovih bi dana mogla mnogo značiti Miloradu Dodiku, ako odluči da mu „kućica“ u elitnom beogradskom naselju Dedinje postane novo prebivalište. Dobro, „kućica“ baš i nije – riječ je o troetažnom stanu s garažom, ukupne površine 400 m². Iako je mnogi nazivaju „Dodikova vila“, riječ je zapravo o polovini objekta. No, najvažnije pitanje glasi – kako je Dodik stekao ovu imovinu? Vratimo se na dan navodnog potpisivanja ugovora o kupnji ovog „stančića“.

Dana 16. svibnja 2007. godine, helikopterom iz pravca Beograda u Gacko stiže važan gost u ključnom trenutku za ovo mjesto i tamošnji Rudnik i Termoelektranu. U helikopteru je tadašnji predsjednik Vlade Republike Srpske, Milorad Dodik.

Prije polaska iz Beograda, Dodik je s Komercijalnom bankom potpisao ugovor o navodnoj kupnji spomenutog troetažnog stana i garaže na Dedinju.

U Gacko dolazi kako bi potpisao sporazum s Češkom elektroprivredom (ČEZ) o formiranju zajedničkog poduzeća „Nove elektrane Republike Srpske“, odnosno o izgradnji drugog bloka Termoelektrane Gacko. Vrijednost posla procijenjena je na više od dvije i pol milijarde maraka. Za direktora „Novih elektrana RS“ imenovan je Aleksandar Obradović, tadašnji direktor ČEZ-a za Srbiju.

Vratimo se opet na Dedinje – tko je vlasnik druge polovice vile i ima li Dodik pouzdanog susjeda? Sve je „u redu“ – vlasnik je Aleksandar Obradović, dotadašnji poslovni partner iz ČEZ-a i budućih „Novih elektrana RS“.

Nekoliko godina kasnije posao s ČEZ-om bit će obustavljen jer Vlada RS-a nije osigurala uvjete za ispunjenje ugovora. Budžet Republike Srpske sudski će spor zbog kršenja ugovora stajati desetke milijuna maraka. Obradović će, nakon raskida ugovora Vlada RS – ČEZ, određeno vrijeme obnašati dužnost direktora Elektroprivrede Srbije.

Već tada, Kriminalističko-istražni odjel SIPA-e provjeravao je način na koji je Dodik stekao nekretninu na Dedinju. U izvješću su iznesene sumnje u prijavljenu cijenu kupnje. Istraga je pokazala da je Dodik rate plaćao gotovinom, za koju nije bilo poznato podrijetlo, a ne preko računa – što je uobičajena procedura kod kreditnog plaćanja. Dodik je tada izjavljivao da je prodao dva stana u Beogradu od po 78 m², smještena u Bulevaru revolucije, stečena iz privatnog biznisa 1989. godine, te da je uz kredit jedne poslovne banke kupio „pristojan prostor“ na Dedinju koji se može iznajmljivati. No, službeno predstavljena cijena bila je – recimo – preniska, što je također navedeno u izvješću SIPA-e.

Prema još uvijek nepotvrđenim kriminalističko-obavještajnim informacijama, predsjednik Vlade RS-a Milorad Dodik ovu je nekretninu platio 850.000 eura, što je dvostruko manje od tržišne cijene u tom prestižnom kvartu. Naime, prema podacima nekoliko agencija za promet nekretninama, cijena vile od oko 400 m² u novogradnji, sa zemljištem od 10 ari na Dedinju, iznosi oko 2.000.000 eura. Osim kuće/vile od 400 m², Dodik je kupio i garažu od 45 m² te prateće prostorije površine 63 m².

Tužiteljstvo BiH istragu je pokrenulo tek 2015. godine, zbog sumnje da je stjecanje vile na Dedinju Dodik prikrio fiktivnim kreditom od 750.000 eura kod Pavlović banke. Kredit je podignut godinu dana nakon upisa vlasništva, a hipoteka je stavljena tek 2009. godine. Vlasnik banke, Slobodan Pavlović, u međuvremenu je preminuo. U ožujku 2022. godine, osam godina nakon kaznene prijave, Dodik dolazi u Tužiteljstvo BiH dati iskaz.

„Istina je da sam 2007. godine zaključio ugovor o kreditu s Pavlović bankom u iznosu milijun i 468 tisuća KM, koji je konvertiran u 750.000 eura. Sredstva kredita iskoristio sam za kupnju nekretnine u Beogradu. Sljedeće, 2008. godine, mijenjani su uvjeti kredita, tako da je rok otplate produžen, ali je povećana i kamata. Zato je 2008. godine zaključen novi ugovor s Pavlović bankom, a kasnije je aneksom ugovora rok otplate pomaknut na 20 godina. Kredit otplaćujem“, izjavio je tada Dodik.

Milorad Dodik nikada nije objasnio je li olovku kojom je potpisao ugovor s ČEZ-om istoga dana koristio i za potpisivanje ugovora o preuzimanju polovice vile u Beogradu. Na upit Žurnala iz njegova kabineta nisu odgovorili. Nije stoga bilo prilike ni pitati ga o odnosima sa suvlasnikom vile Aleksandrom Obradovićem, koji je s mjesta direktora ČEZ-a za Srbiju došao na čelo „Novih elektrana RS“, a potpisivanjem ugovora dobio i – susjeda na Dedinju – Milorada Dodika.

Istražni organi u Bosni i Hercegovini imali su problem s kooperativnošću Srbije u ovoj istrazi. Kada su u jednom trenutku odlučili zatražiti podatke o tome tko je bio prethodni vlasnik Dodikove nekretnine, a postojale su sumnje da je vlasništvo povezano s ČEZ-om, iz Srbije su odgovorili – šutnjom. To je 2022. godine potvrdio i aktualni glavni tužitelj BiH, Milanko Kajganić, navodeći kako „Srbija odbija dostaviti dokumentaciju u predmetu protiv Milorada Dodika u vezi s kupnjom vile na Dedinju“.

Prema neslužbenim informacijama Žurnala, unatoč svemu dosad iznesenom, predmet „Vila“ mogao bi postati osnova za novu optužnicu protiv Milorada Dodika – i to na način kako je odavno trebalo postupati: dobro poznatom metodom za uspješnu istragu – samo pratiti trag novca.

Amarildo Gutić / Zurnal^.info