Prva nedjelja iza Male Gospe u Međugorju oduvijek je posebna. Toga dana, svake godine, na brdu Križevcu slavi se svečana misa. To je brdo tišine, zavjeta i molitve – mjesto gdje čovjek ostavlja sebe i pronalazi Boga.
Rijeke hodočasnika slijevaju se sa svih strana, strpljivo i pažljivo koračajući po hercegovačkom kamenu. Taj kamen, tvrd i nepokoren, nije se promijenio ni nakon milijuna stopala koja su ga dodirnula. Ljudi su se navikli na njegovu oštrinu i krš, ali upravo u tom kršu osjećaju snagu i smisao puta.
Hodočasnici koračaju polako – neki bosi, neki obuveni – ali svi skrušeni, uronjeni u molitvu ili tihi razgovor. Tijelo se iscrpljuje, no duša raste i puni se mirom. U zraku se miješaju jezici svijeta, pozdravi što zvuče kao šapat neba:
„Bog!“, „Peace be with you!“, „Pace a te!“, „Shalom!“, „Mir s vami!“…
Na vrhu brda, gdje križ nadvija sve doline i polja, umor nestaje, a ostaje samo osjećaj duboke zahvalnosti. Čovjek shvati da se penjao ne samo na brdo, nego i u vlastitu nutrinu. Tamo, gdje je kamen tvrd i put strm, rađa se najmekša molitva.
Vraćajući se niz Križevac prema Međugorju, koraci su lakši, a srca ispunjena mirom. Kao da se iz visina spušta nova snaga – tiha, nenametljiva, ali trajna. U toj tišini hodočasnik nosi sa sobom zavjet i utjehu, svjestan da se s Križevca ne vraća isti: s brda se silazi umornog tijela, ali duše preobražene i slobodne.
Žarko Lasić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
