Politički odnosi u Bosni i Hercegovini desetljećima su obilježeni pričom o legitimnom predstavljanju, odnosno pokušajem da taj narativ postane dominantan u podjeli vlasti.
Drugim riječima, ne može bilo koji Bošnjak, Srbin ili Hrvat – a „Ostali“ su pritom svakako na dnu liste – biti izabran, već samo oni koje se smatra legitimnima. Pritom se pojam legitimiteta, iz političko-stranačke perspektive, ne određuje samo nacionalnom pripadnošću ili izjašnjavanjem, nego i zemljopisno, vjerom i nizom drugih elemenata.
Suštinski, legitimitet određuju političke stranke, odnosno one koje žive od takve politike. Tako je posljednjih 20 godina bolna točka politike HDZ-a upravo pozicija člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata i negiranje legitimiteta Željka Komšića. Cjelokupna borba oko izmjena izbornog zakona svela se na to pitanje – kroz poziciju Doma naroda Parlamenta FBiH i Predsjedništva BiH.
No, ako je legitimitet suštinsko pitanje politike HDZ-a, onda bi to trebala biti i osnova principijelnosti te stranke. U praksi je, međutim, drukčije.
Primjerice, nećete čuti povike iz HDZ-a da su Hrvati u entitetu Republika Srpska ugroženi, niti da ih predstavljaju nelegitimni kadrovi. Milorad Dodik je protekla dva desetljeća od RS-a stvorio osobnu despociju u kojoj se poštuje tek forma, dok suštinski ne postoji ni ravnopravnost ni zastupljenost kakva bi se očekivala. Po pitanju nacionalne strukture zaposlenih u javnim institucijama, vlast RS-a ne poštuje čak ni formu.
Niz vlada u spomenutom entitetu mijenjan je tako da su u svakoj sjedili i Srbi i Bošnjaci i Hrvati – ali po Dodikovom nahođenju. Politički predstavnici Bošnjaka, svjesni nemoći, već dugo ne propituju tu temu i odavno su pristali na poraz. S druge strane, oni koji su u Federaciji BiH izuzetno glasni – HDZ – u RS-u šute i ne prigovaraju ni zbog nelegitimnih predstavnika, niti zbog položaja hrvatskog stanovništva.
Što to govori?
U trenutnim okolnostima, uz dugogodišnji i bliski odnos Milorada Dodika i Dragana Čovića, privatni i politički interes nadilazi sve floskule na kojima počiva opća pozicija stranaka. HDZ-u nikada nije smetalo što u Vladi RS-a ne sjede, prema njihovim kriterijima, „legitimni“ predstavnici, već Dodikovi stranački poslušnici.
O razmjerima političkog licemjerja možda najbolje govori posljednji primjer, kada je Milorad Dodik navodno prenio ovlasti na Davora Pranjića, potpredsjednika RS-a iz reda Hrvata i kadra HDZ-a. Iako Dodik formalno nije mogao prenijeti nikakve ovlasti, budući da mu je mandat odavno oduzet i njegovo predstavljanje kao predsjednika nije pravno utemeljeno, Pranjić je to prihvatio.
Za Dodika je Pranjić „dobar i korektan momak“, a to se događa paralelno dok Čović pred federalnom javnošću govori kako Dodik mora poštovati presudu Suda BiH i prihvatiti činjenicu da mu je mandat oduzet.
Legitimno predstavljanje u praksi je priča rezervirana za Federaciju BiH i sredstvo političkog obračuna s protivnicima. U entitetu Republika Srpska, pak, cvjetaju „ljubav i poštovanje“ dok se gazi ideja o legitimnom predstavljanju – sve uz prešutni pristanak HDZ-a. Jer Čovića, u političkom, financijskom i svakom drugom smislu, zanima isključivo Federacija BiH, dok mu je RS tek teret kojeg se sjeti jednom godišnje – ili nikada.
