Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine, pod vodstvom ministrice Dubravke Bošnjak, 14. listopada organiziralo je konferenciju povodom Europskog dana darivanja organa, čime je potvrdilo svoju kontinuiranu predanost razvoju transplantacijske medicine.

Ovaj događaj ponovno je otvorio raspravu o granici između humanosti i manipulacije — odnosno, o mogućem utjecaju države na građane. Pod sloganom “Budi donor – daruj život – daruj nadu”, Ministarstvo civilnih poslova BiH pokrenulo je nacionalnu kampanju o donorstvu organa. Naizgled riječ je o humanom i plemenitom činu, no iza promotivnih poruka krije se niz pitanja koja su izazvala zabrinutost javnosti.

Naime, nekoliko dana prije konferencije Ministarstvo je uputilo poziv svim trima vjerskim zajednicama u BiH da potpišu donorske kartice kao čin podrške humanitarnom darivanju organa, uoči obilježavanja Europskog dana darivanja organa. Takav potez otvorio je dilemu – radi li se o istinskom promicanju humanosti ili o pokušaju samopromocije ministrice i političkog podilaženja Bruxellesu.

Posebne reakcije izazvala je inicijativa da vjerske zajednice potpišu izjavu o poticanju vjernika da postanu donori. Dok su Katolička nadbiskupija i Rijaset Islamske zajednice bez zadrške podržali inicijativu i potpisali kartice, Srpska pravoslavna crkva zadržala je oprez, ističući potrebu za dodatnim konzultacijama prije donošenja konačne odluke.

Nadbiskup Tomo Vukšić i reis Husein ef. Kavazović već su potpisali donorske kartice, što je Ministarstvo predstavilo kao “dokaz međureligijske podrške projektu”. Međutim, dio javnosti primijetio je kako je događaj održan upravo 14. listopada – na Europski dan darivanja organa – što je kod mnogih izazvalo dojam simboličkog pritiska na vjerske zajednice da se svrstaju uz državnu politiku, umjesto da samostalno zauzmu moralni i duhovni stav o ovoj osjetljivoj temi.

Reakcija Srpske pravoslavne crkve: “Život nije naš da s njim raspolažemo”

Za razliku od Katoličke crkve i Islamske zajednice, koje su podržale inicijativu, Srpska pravoslavna crkva odbila je sudjelovati u kampanji Ministarstva civilnih poslova BiH. U dopisu upućenom pomoćniku ministrice Jurici Arapoviću, mitropolit dabrobosanski Hrizostom istaknuo je da se SPC ne može uključiti u ovakav oblik promocije donorstva dok Sveti arhijerejski sabor ne zauzme jedinstven stav o tom pitanju.

Čvrst stav mitropolita osvojio javnost

Čvrst i principijelan stav mitropolita, iznesen u službenom dopisu, privukao je pažnju šire javnosti svih vjeroispovijesti, koja je gotovo jednoglasno pohvalila njegovu nepokolebljivu odlučnost i čvrstinu u vjeri:

“Potpuno razumijevajući veliki smisao darivanja organa kao human čin, ne možemo prihvatiti činjenicu da ‘ubijemo’ još jednog čovjeka da bismo mu uzeli organe i dali drugom. Bog je dao život čovjeku, i život nije naš da s njim raspolažemo – već sav svoj život predajemo Kristu Bogu.”

Mitropolit je svojim dopisom očitao lekciju državnoj politici i ministrici, dok su, čini se, Katolička nadbiskupija i Rijaset Islamske zajednice “naletjeli na tanak led”.

Mitropolit Hrizostom jasno je stavio svetost Božjeg dara iznad ljudske koristi, odbijajući da se život pretvori u robu kojom se trguje. Čovjek, poručio je, nije vlasnik samoga sebe, već samo čuvar života koji pripada Bogu.

Odbacio je ideju da se jedan život može prekinuti kako bi se drugi produžio, naglašavajući da je život svet i neotuđiv, te da se može predati samo Onome koji ga je i dao – Bogu. Mitropolit je, pritom, upozorio i na opasnost “lažne humanosti”, iza koje se može kriti i “prljava trgovina” organima.

Iz njegovih riječi, čini se, lekciju bi mogli naučiti i islamski i katolički velikodostojnici.

Adnanov zakon – od nade do manipulacije

Pitanje donorstva organa u BiH postalo je aktualno nakon tragične sudbine Adnana Šemića, mladog Mostarca koji je bolovao od Wilsonove bolesti. Adnan je postao simbol kampanje kojom je Parlament Federacije BiH u srpnju 2024. godine hitno usvojio izmjene Zakona o transplantaciji organa i tkiva, poznate kao “Adnanov zakon”.

Iako je zakon donesen s ciljem spašavanja Adnanova života, mnogi ga smatraju kontroverznim i pravno upitnim, budući da je donesen ishitreno i pod emocionalnim pritiskom.

Zakon je omogućio transplantaciju od živog donora koji nije krvni srodnik, što je u Adnanovu slučaju značilo priliku za spas. No, unatoč promjeni zakona, Adnan je preminuo, a njegova je tragedija – kako navode kritičari – pretvorena u politički alat za promoviranje “europskih standarda”.

Od tada, vlasti Federacije BiH, bez obzira na političku pripadnost, snažno zagovaraju proširenje donorski orijentiranog zakonodavstva, ističući “napredak i humanost”.

Međutim, Bosna i Hercegovina još nije stvorila osnovne preduvjete za takav sustav: ne postoji centralni registar donora, ni adekvatan institucionalni nadzor nad transplantacijama; bolnice su tehnički i kadrovski nepripremljene, a zemlja se suočava s visokom razinom korupcije i teškom socijalnom krizom, u kojoj dvije plaće često nisu dovoljne za preživljavanje jedne obitelji.

Kritičari upozoravaju da ovakav zakonski okvir, u kombinaciji s ekonomskom bijedom i institucionalnim neredima, otvara vrata kriminalnim strukturama – od prisilnih “donacija” do ilegalne trgovine organima.

Pitanje koje mnogi postavljaju glasi:

-može li država u kojoj dvije prosječne plaće ne pokrivaju osnovne troškove života garantirati da donorstvo neće postati nova forma eksploatacije siromašnih?

Posebno zabrinjava položaj umirovljenika i socijalno ugroženih građana, najranjivijih skupina koje mogu postati laka meta manipulacija i uvučenosti u ilegalna tržišta organa.

Ministrica Bošnjak i donatorska agenda: humanost ili prikriveni biznis?

Na konferenciji povodom Dana darivanja organa, ministrica civilnih poslova Dubravka Bošnjak izjavila je kako je “2024. bila godina velikih pomaka” i da je BiH “konačno na europskom putu u području transplantacijske medicine”.

Međutim, izgradnja stvarnog i sigurnog transplantacijskog sustava zahtijeva milijune maraka ulaganja – u informatičku infrastrukturu, obuku kadrova, opremanje bolnica i adekvatno plaćanje stručnjaka. Umjesto toga, Ministarstvo nudi jeftinu PR kampanju s letcima, donorskim karticama, fotografiranjem i medijskim objavama – stvarajući sliku “napretka” za Bruxelles, bez stvarnih rezultata.

Ova “igranka” povodom Europskog dana darivanja organa stvara iluziju aktivnosti i napretka, dok Vlada pred međunarodnom zajednicom može reći:

“Vidite, mi radimo na reformama zdravstva!”, dok u stvarnosti prebacuje teret i rizik na najranjivije građane.

Lijepo je imenovati problem, a ne rješavati ga

Ministarstvo civilnih poslova prepoznaje problem – potrebu za transplantacijama – ali umjesto da rješava uzrok, bavi se posljedicama. Umjesto da gradi sustav nadzora, etike i kontrole, ono forsira povećanje broja donora po svaku cijenu. To je, kako kritičari ističu, klasična politika nesposobnih vlasti.

Logična pitanja ne mogu se ignorirati:

-Zašto je u fokusu povećanje broja donora, a ne izgradnja sustava nadzora i etičkih standarda?

-Kako država bez baze podataka i neovisne etičke komisije planira dostići “europske standarde”?

-Ima li pomoćnik ministrice, prof. dr. Jurica Arapović, ambicije razvijati zdravstveni turizam kroz transplantacije u zemlji poznatoj po neredu i korupciji, u kojoj većina građana jedva preživljava mjesec sa svojim primanjima?

Političko-vjerska povezanost i etička pitanja

Posebno zabrinjava sve očitija sprega politike i vjere.

Hoće li se, kako se špekulira u javnosti, donorske kartice doista dijeliti na misama i džumama?

Ako se to dogodi, Bosna i Hercegovina postala bi prva država u Europi u kojoj bi se vjerski prostori koristili za državnu kampanju, što bi otvorilo duboka etička i moralna pitanja.

Ekonomski očaj građana – saveznik vlasti

Vlast u BiH itekako je svjesna ekonomske bijede i očaja u kojem građani žive. No taj očaj ne vidi kao problem koji treba riješiti, nego kao pogodno i tiho stanje koje joj omogućuje da lakše provodi vlastite agende – pod krinkom “humanosti” i “europskog puta”.

Donorstvo kao lažno rješenje za siromašne

U ovom kontekstu donorstvo postaje lažno „rješenje“ za siromašne — umjesto bijega u Njemačku ili Irsku, mogao bi se razviti crni tržišni sustav na kojem će organi biti prodavani za novac.

Stvaranje ponude. Agresivna kampanja u siromašnom društvu stvara prekomjernu ponudu očajnih ljudi spremnih na sve. Upravo to potiče crno tržište: kad postoji velika ponuda „dobrovoljnih“ donora, pojavit će se i potražnja — uključujući i bogate strance koji su spremni platiti da preskoče red čekanja u svojim zemljama.

Korak prema legalizaciji ilegalnog. „Adnanov zakon“ kao trojanski konj: hitno usvajanje zakona koji dopušta transplantaciju od živog donora koji nije krvni srodnik otvara prostor za zloupotrebe. U funkcionalnom sustavu to je uobičajena praksa; u sustavu obilježenom korupcijom i siromaštvom, kao što je BiH, to je poziv na pljačku.

Gdje su kampanje o pravima donora? Gdje su kampanje o mehanizmima zaštite od prinude? Gdje su programi koji objašnjavaju građanima kako izbjeći da postanu žrtve trgovine organima? Njihov izostanak jasno signalizira: vlast nije zainteresirana za zaštitu građana, već za stvaranje što većeg broja „dobrovoljnih“ pristanka.

Sve to predstavlja novo poglavlje najnevidljivijeg oblika institucionalnog nasilja.

Pravi problem: siromaštvo i strukturalne reforme

Ključni i najveći problem države jest: povećati mirovine i plaće tako da omogućuju dostojanstven život. To, međutim, zahtijeva temeljitu ekonomsku promjenu — borbu protiv korupcije, reformu pravosuđa, privlačenje stranih investicija, poticanje proizvodnje, ukidanje suvišnih državnih funkcija i preusmjeravanje sredstava. To je dugotrajan, težak i politički rizičan posao kojeg se vlast ne želi prihvatiti.

Pokretanje donorske kampanje zahtijeva samo papir, naljepnice i press konferenciju. To je kratkoročno, jeftino i medijski atraktivno, ali služi samopromociji i prikupljanju glasova. Vlast igra igru da izgleda „humano“ i „progresivno“ bez stvarnih ulaganja u ublažavanje patnji ljudi.

Donorstvo kao siva zona za buduću korupciju

Ova kampanja nije samo patetična — ona je i zlonamjerna. Vlast ne odustaje od rješavanja problema iz inercije; ona aktivno stvara „sive zone“ — prostor u kojem se može nesmetano krasti i trgovati utjecajem.

Transplantacijska medicina jedan je od najskupljih segmenata zdravstva i otvara prilike za:

-ilegalnu trgovinu organima, koja će, ako bude otkrivena, biti prikazivana kao „pojedinačni slučajevi“, a ne kao posljedica sustava bez nadzora;

-koruptivne aranžmane vezane uz prioritete, liste čekanja i plaćanja “preko reda”.

Unatoč svim inovacijama koje vlast voli isticati, pravi problem ostaje: narod je siromašan, potplaćen, gladan i odlazi.

Država i ministri nude lažno rješenje: donorske kartice.

Marija Tavelić / OTPOR^.Media
kontakt autora: [email protected]