Danas pokušava glumiti moralni autoritet Mostara, ali svaki put kada Safet Oručević progovori, otvori vrata podsjećanju na vlastitu biografiju koju bi najradije izbrisao. Nekadašnji gradonačelnik Mostara, danas politički aktivist i komentator, čovjek s hrvatskim državljanstvom ali veliki bosanskohercegovački patriot koji zagovara podjele, „naše i njihove“, danas govori o „legalnosti“, „moralnosti“ i „provokacijama“. S druge strane, za sebe, kada je prošlost u pitanju, traži zaborav i amneziju.
Oručević nije uvijek bio onaj koji danas gradi političku platformu na optužbama i provokacijama. Njegov život tekao je u potpuno drugačijem svjetlu, a javnost ga je upoznala kao osobu koja je, prije nego što je postao političar, bila sve samo ne uzor ili primjer poštenja.
Život za Herceg-Bosnu: Iza pozlata, mračna prošlost.
Možda još uvijek uspijeva zavarati nekolicinu, no šira mostarska javnost ne zaboravlja njegovu prijeratnu karijeru. Mostar ne zaboravlja da je riječ o čovjeku koji je 1977. godine bio osuđen na zatvor, a iduće godine pušten na uvjetnu slobodu, nakon niza provala u stanove, prodavnice i kioske. Koristio je „podešene ključeve“ da ulazi kroz vrata ili prozore. Nećemo čuti u javnosti komentare na te činjenice. Ali činjenica jeste da je Oručević, danas samoproklamirani moralist, tada bio čovjek čija apelacija na pravdu i „moralnu čistoću“ zvuči groteskno.
I dok on optužuje druge za navodne provokacije protiv jedne zajednice, pojavljuje se HNK Mostar, projekt koji nosi hrvatski kulturni predznak, ali nije puka politička igra. Naprotiv, HNK Mostar, koji je rađen u skladu sa zakonskim okvirima, podupire kulturnu baštinu svih naroda u BiH. Kazalište je, bez obzira na prefiks, prostor multikulturnosti, prostor koji okuplja mostarsko društvo kakvo Mostar zaslužuje, a ne ono što Oručević zamišlja kada gradi zidove podjela i razdore.
Zanimljivo je i to da Oručević danas gradi politički identitet na optužbama provokacija, prijetnji i nacionalnih strategija, dok bi najradije zaboravio činjenicu da je 1992. godine svečano prisegnuo kao pripadnik Hrvatskog vijeća obrane. Taj trenutak, u kojem je obećao vjerno i časno izvršavati dužnosti pripadnika HVO-a, braniti Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu i štititi njezinu teritorijalnu cjelovitost, danas mu ne smeta kada tvrdi da su kulturni projekti Hrvata u Mostaru „nezakoniti“, „moralno neprihvatljivi“ i „provokacija“. Zašto? Pa jer su hrvatski.
Kako vjetar puše, tako se mijenjaju narativi. U sto vira za sto lira. Nekada je bio spreman život dati za Herceg-Bosnu, na to je svečano prisegnuo, dok danas ne može ni izustiti taj pojam. Zna Mostar da govorimo o čovjeku koji ide isključivo vlastitim interesima, bez obzira na to koliko to razotkriva njegovo licemjerje i ruši povjerenje koje bi grad trebao imati u svoje političare. Oručević bira retoriku podjela, panike i nacionalnog straha. A HNK se gradi, kao simbol da identitet ne mora značiti zatvaranje, nego otvorenost, da kulturna baština jednog naroda ne mora biti oruđe protiv drugog, nego temelj zajedničke budućnosti.
Kad prošlost upravlja sadašnjošću
U vrijeme kad Mostar konačno pokušava dići glavu, graditi zajedničku budućnost i pokazati da ovaj grad može živjeti u zajedništvu, Oručević iz svoje mišje rupe, iz svojih starih navika i političkih strahova, pokušava zaustaviti taj iskorak. Ali s njim ne ide samo prošlost, idu i sumnje. S njim ne ide samo politika, ide i nepovjerenje. HNK Mostar ne treba odobrenje čovjeka koji krije prošlost i skriva svoje licemjerje iza riječi „moral“ i „pravda“, čovjeka čija je promjenjiva retorika više oružje protiv zajednice nego graditelj mostova, a čiji politički interesi prijete kulturnom životu grada.
Ne treba zaboraviti ni njegove nedavne javne istupe u kojima je govorio o tome kako se „neki trebaju pripremiti za rat“, kako „Bošnjaci ne smiju popustiti“, kako su „izdajnici svuda oko nas“, pa čak i da će „nešto ružno doći“ ako se političke okolnosti ne okrenu u njegovu korist. Takva retorika nije retorika graditelja ni pomiritelja. To je retorika čovjeka koji, izgleda, osjeća da mora braniti Mostar… od kulture.
Takav obrazac ponašanja vidljiv je više puta. Oručević je, kao direktor Centra za mir i multietničku suradnju, nedavno oduzeo priznanje europarlamentarki Željani Zovko jer je predstavila Stari most u Mostaru kao hrvatsku kulturnu baštinu. Prema Oručeviću, to je narušilo „princip nagrade“ koja, eto, promiče mir, multietničnost i zajedničku baštinu… ali samo dok se svi slažu s njegovim definicijama.
A ustvari, malo se govori o tome da je godinama nagrađivao ljude iz kruga demokršćanske politike, a sada se preko Zovko pokušava oprati od iste ideologije, bez da izgubi ijedan benefit. Željana Zovko? Samo još jedan simbol njegovog licemjerja.
Mostar ne treba Oručevićevu prošlost. Mostar treba bolju budućnost. Ako se takvom čovjeku daje medijski prostor kako bi napadao projekte koji donose napredak, onda javnost ima pravo podsjetiti ga na njegovu kriminalnu biografiju, zakonske epizode, provale i krađe, ratne prisege, ratnohuškačku retoriku i licemjerje kojim pokušava obrisati tragove vlastitog političkog djelovanja. I to je jedina istina od koje Safet, ma koliko htio, ne može pobjeći.
Mostar zaslužuje otvoren grad, zaslužuje zajedništvo, a ne čovjeka koji kroz vlastiti strah i političke interese gradi zidove, podjele i paniku.
Ivan Kovačević / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
