Dok se svijet nalazi na rubu novih globalnih sukoba — s otvorenim vojnim napadima, eskalacijama na Bliskom istoku i sve očitijim slabljenjem međunarodnog poretka — politička stvarnost Bosne i Hercegovine ostaje zarobljena u vlastitim, nerazriješenim paradoksima. Dok se velike sile sukobljavaju, domaći politički akteri šalju simbolične slike iz Washingtona, Vatikana i raznih diplomatskih salona, ostavljajući građanima tek konfuziju i osjećaj duboke političke dezorijentacije. Na prvi pogled, sve djeluje kaotično i nelogično. Međutim, onima koji duže prate političke i sigurnosne procese u Bosni i Hercegovini, ova slika nije nimalo iznenađujuća. Riječ je o kontinuitetu — o transformacijama koje nikada nisu do kraja objašnjene, ali su sustavno provođene. Jedan od ključnih simbola tih transformacija je odnos bivših jugoslavenskih političko-sigurnosnih struktura prema Svetoj Stolici. Povijesni presedan dogodio se 29. ožujka 1971. godine, kada je komunistički diktator Josip Broz Tito posjetio Vatikan. Taj čin nije bio tek protokolarni susret, nego dio šire vatikanske politike otvaranja prema Istoku.
Čudna neka vremena, većina danas to govori! Ali ne, nisu čudna vremena, nego su čudni ljudi rekao je nekoć u jednoj od svojih pronicljivih propovijedi današnji biskup u miru Ratko Perić. Amerikanci i Izaraelci napali Iran. Iran napao zemlje zaljeva poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Bahreina Saudijske Arabije. Kod nas probosanski političari Bećirović i Konaković se javljaju iz Washingtona, Čović i njegova pratnja objavljuju fotografije i selfije iz Vatikana, Izetbegović u javnom nastupu nagađa o događajima koji će se dogoditi u Banja Luci. Prosječan Hercegovac, a ni Bosanac ne može shvatiti što se događa?
Poznavateljima političkih prilika u Bosni i Hercegovini sve je već odavno jasno. Transformacija Jugoslovena-Ćiriličara u Hrvata, završava s vatikanskom misijom. Jednoga dana povjesničari i kroničari zbivanja će pojasniti zašto i kako je došlo do te trasformacije.
Više od pola stoljeća poslije posjeta jednog od najvećih svjetskih zločinaca, slična ikonografija ponovno se pojavljuje u Vatikanu. Tito je tada Svetom ocu poklonio rad kipara Augustinčića, dok je Jovanka bila odjevena u crno, s velom na glavi. Posjet Dragana Čovića Svetoj Stolici 26. ožujka 2026. godine, u pratnji suradnica, predstavlja vrhunac jedne dugotrajne političke transformacije: od jugoslovenskog kadra do današnjeg, tobožnjeg nacionalnog lidera Hrvata u Bosni i Hercegovini. Zašto transformirani Jugosloven iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, voditelj i bubnjar navijača Veleža nazoči audijenciji u Svetoj Stolici, kao „Hrvat”. Prigodom posjeta Dragan je papi uručio dres HŠK Zrinjski Mostar s logom sponzora „MT AbrahamGroup“. Borjana je u pratnji nosila crni veo poput Jovankinog, pola stoljeća ranije. Kakva simbolika i koincidencija.
Međunarodno priznanje Republike Hrvatske od strane Vatikana dogodilo se 13. siječnja 1992. godine. Sveta Stolica je pod vodstvom Ivana Pavla II. djelovala kao diplomatski predvodnik i motivirala ostale kršćanske zemlje da požure s odlukom što je i uslijedilo priznanjem europskih zemalja 15. siječnja 1992. godine.
Koju ulogu je imao Jugosloven, danas Hrvat Dragan Čović na taj dan?
Dragan je 15. siječnja 1992. godine bio djelatnik Vazduhoplovne industrije Soko Mostar, posjedovao je sigurnosni certifikat Jugoslovenske narodne armije – Kontraobavještajne službe. Generalni direktor VI Soko Mostar bio je Novica Đurica, glavi suradnik mu je bio Dragan Čović, kao direktor sektora Institut – proizvodnja i servisiranje zrakoplova J-22 Orao i Galeb-4. Izravno su odgovarali Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu u Beogradu. Tvornicu su osiguravali specijalci JNA iz Niša i Pančeva. U osiguranje tvornice pristigli su i dijelovi Užičkog i Titogradskog korpusa JNA. Bilo je to razdoblje, siječanj – travanj 1992. dislokacije i demontaže tvornice po nalogu Beograda na prostor Srbije i Crne Gore. Plan dislokacije VI Soko Mostar detaljno je isplanirana vojna operacija „Premještanje strateških kapaciteta“. Kamioni s teretom kretali su se noću pravcem Mostar-Nevesinje-Bileća-Crna Gora/Srbija (Tvornica UTVA Pančevo). Dio teške opreme transportiran je željeznicom Mostar-Sarajevo. Nakon travnja i lipnja 1992. godine na predjelu tvornice ostala je spaljena zemlja, spaljena arhiva koje dio nije prevezen, hangari i pista su minirani i oštećeni. Ulaskom hrvatskih snaga vojnom operacijom Lipanjske zore zatečeni su sablasni prizori na predjelu VI Soko Mostar.
Dislokacija i sustavno uništavanje Vazduhoplovne industrije Soko Mostar tijekom 1992. godine nije bila stihijska posljedica rata, nego planski provedena vojno-obavještajna operacija. Time nije uništen samo industrijski kapacitet, nego i gospodarska budućnost Mostara i cijelog prostora Hercegovine.
Što se sve događalo u Mostaru i periferiji od siječnja do travnja 1992. godine, kako je proveden plan JNA i skrenuta pozornost s velikih transporta?!
Koridor izvlačenja opereme JNA iz Vazduhoplovne industrije Soko Mostar osiguran je naoružavanjem srpskog stanovništva od strane JNA. Komandant vojnog aerodroma JNA u Mostaru bio je Nikola Đapa. Pukovnik JNA Božo Novak bio je komandant 350. Raketnog puka RV i PVO, koji je iz Slovenije stigao u Mostar. U Mostaru su specijalci JNA uvodom u operaciju “Spaljena zemlja“ počevši od prosinca 1991. godine pravili kaos. Marin Topić predsjednik Izvršnog odbora SO Mostar pretučen je u kafiću Tropikana. Pretukao ga pilot JNA Zdravko Volaš, stanar Splitske ulice u Mostaru. Pred Domom umirovljenika u Mostaru (ERO) postavljena je i aktivirana eksplozivna naprava ispod automobila marke citroen koje je vlasništvo Saveznog SUP-a, koje je koristio Božidar Spasić. U Kafić „Korner” vlasništvo Marina Topića postavljen je eksploziv sa satnim mehanizmom. U ulici Tekija minirano je vozilo Zastava 750, vlasništvo Frane Doke, načelnika sektora SJB Mostar. Eksplozivna naprava aktivirana je i na Buni ispred kuće autolakirera Srećka Gagre. U naselju Centar 2 u Fotokopirnici „Canon” u vlasništvu Pere Ivankovića eksplodirala je naprava. Eksplozija se dogodila i u Splitskoj ulici br. 7. ispred tvrtke Ei Niš…
Bilo je mnoštvo ovakvih primjera u Mostaru i okolici koji su prepoznati u Republici Hrvatskoj još od rujna 1991. godine kao planski rad KOS – JNA u akciji Labrador i Opera. U Ljubuški 02. siječnja 1992. godine dolazi povratnik iz Australije Blaž Kraljević i održava konferenciju za tisak, kao čelnik ratnog stožera HOS-a. I dalje su se nastavile nizati eksplozije po Mostaru, koje su imale za cilj skretanje pozornosti s Vazduhoplovne industrije SOKO Mostar i dislokacije tvornice. Jugoslovenaska Narodna Armije za eksplozije je optužila Načelnika centra službe bezbjednosti MUP-a BiH, kao članove tvrde jezgre HDZ-a. (Politika ekspres, 12.01.1992. godine – Politika ekspres 01.02.1992.g.).
Dana 3.veljače 1992. godine stupilo je na snagu „Naređenje za borbu“ komande 37. Užičkog Korpusa JNA i 10. Motorizirane brigade. Glavni štab Patriotske lige BiH sa Seferom Halilovićem izradio je „Direktivu za obranu suvereniteta BiH“ u kojoj je među „neprijateljske snage„ uvrstio i ekstremno krilo HDZ-a. Dana 10. ožujka 1992. godine u Mostaru je održan „protesni skup“ na Partizanskom spomeniku koji je prethodno oštećen eksplozivom. Okupljeni „građani Mostara“ i „Klub intelektualaca Mostara“ tražili su „momentalnu i bezuslovnu ostavku“ svih članova Izvršnog odbora SO Mostar, šefova CSB Regije i Mostara. Nakon toga je održan skup na Trgu republike – Musali, sa sličnim zahtjevima. Iza prosvjeda su stajale Jugoslovenske snage povezane s JNA, s ciljem suprostavljanja gradskoj vlasti (HDZ) i policiji koja nije dozvolila divljanje rezervista i specijalaca JNA po Mostaru. Niški specijalci i Vojna policija JNA predvođena majorom Gojkom Nenadovom koji je s „borbenom četom“ 63. padobranske brigade JNA boravio od siječnja do svibnja 1992. godine kada je samo u gradu Mostaru evidentirano preko 75 podmetnutih eksplozija, u sklopu akcije „Spaljena zemlja“.
Dana 06. travnja 1992. godine Vijeće ministara Europske zajednice priznalo je SR Bosnu i Hercegovinu, dan kasnije priznale su je i SAD, Austrija i Republika Hrvatska. 07. travnja u Mostaru putem radio veze pukovnik Vladimir Perak zapovjedio je povlačenje vojske i stanovništva iz Mostara. U svojoj knjizi „Sve moje bitke“ general Janko Bobetko navodi kako je to bio agent KOS – JNA. Liniju obrane u Mostaru 07. travnja 1992. godine uspostavio je Petar Zelenika, povukao zapovijed Peraka i zajedno sa zapovjednicima postrojbi održao liniju obrane i zaustavio povlačenje.
Od 08. travnja 1992. godine Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina prestala je biti „socijalistička“ i preimenovana je u Republika Bosna i Hercegovina. U Grudama je osnovan HVO, za predsjednika HVO Mostar imenovan je Jadran Topić-Ćela, a Zapovjednikom HVO Mostar imenovan je Petar Zelenika 10.04.1992. godine.
Kako je u lipnju 1991. godine Komanda 10. Motorizirane brigade s pukovnikom Milivojem Pantelićem izradila Elaborat o mogućim varijantama uporabe u zoni odgovornosti. Predviđen je marš i probijanje JNA u pet pravaca, s ciljem dislokacije tvornice VI Soko Mostar.
Je li lokacija Donji Malovan – Kupres planirani rat na tenkovskom poligonu JNA, kako bi se skrenula pozornost dislokacije VI Soko Mostar i porazile hrvatske snage? Scenarij zaustavljanja i propuštanja kolone vozila i tenkova JNA 10. MBR. Milivoja Pantelića na Pologu?
Tko je od ZNG-a isplanirao napad na VI Soko Mostar?
Tko su niški specijalci JNA, majora Gojka Nenadova?
Kojim pozicijama su nagrađeni oficiri JNA koji su realizirali akciju „Spaljena zemlja“ u Mostaru?
Tko od njih danas manipulira i u Vatikanu?
Bosna i Hercegovina ne živi u čudnim vremenima zato što se povijest ponavlja, nego zato što nikada nije do kraja razjašnjena. Transformacije bez odgovornosti, simboli bez istine i politika bez sjećanja proizvode stanje trajne nestabilnosti.
Ivan Kovačević / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
