U vremenu kada Uskrs donosi poruku nade, obnove i zajedništva, razgovaramo s čovjekom čije je ime duboko utkano u obranu, identitet i povijesnu sudbinu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Danas, dok se prisjećamo žrtve, hrabrosti i odgovornosti generacija koje su stvarale slobodu hrvatskome narodu, s nama je umirovljeni general Hrvatskog vijeća obrane Zdenko Lučić, svjedok i sudionik najtežih trenutaka za Hrvate u Bosni i Hercegovini.
U ovom blagdanskom razgovoru za OTPOR otvaramo teme koje nadilaze vojne. Kako danas gleda na HVO s povijesne distance, kao čovjek koji je nosio teret zapovijedi, kako gleda na odgovornost i budućnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini te koje poruke želi uputiti u vremenu kada nam je stabilnost važnija nego ikad.
Generale Lučić dolazi nam obilježavanje 34. obljetnice utemeljenja HVO-a. Mediji nisu zabilježili prisutnost ratnih časnika, dočasnika na obljetnicama niti njihove izjave kao podsjetnik na povijesnu ulogu koju je imao HVO. Primjećujemo samo protokolarno polaganje cvijeća i paljenje svijeća od strane političara koji žive na „državnim jaslama“ kod spomenika poginulih hrvatskih branitelja. Možete li nam dati svoje viđenje o svemu, s obzirom na to da ste bili prvi zapovjednik Nastavnog središta za odgoj i obuku novaka Hrvatskog vijeća obrane?
Istina je kako danas mediji bilježe formalne obljetnice Hrvatskog vijeća obrane, na kojima polažu cvijeće i pale svijeće političari koji ne poštuju žrtvu hrvatskih branitelja za domovinu nego slobodno mogu kazati koriste obitelji poginulih za svoju promidžbu. HVO je formalno prestao postojati 1. siječnja 2006. godine, utemeljenjem jedinstvenih Oružanih snaga BiH. Nakon Daytonskog sporazuma, HVO je formalno postao hrvatska komponenta Vojske Federacije BiH. Tijekom pokušaja uspostavljanja „Hrvatske samouprave“ došlo je do masovnog napuštanja vojarni i pokušaja potpunog odvajanja hrvatske komponente. Pod pritiskom međunarodne zajednice (SFOR-a), taj pokušaj je propao, što je značajno oslabilo autonomiju HVO-a unutar Federacije Bosne i Hercegovine. Tijekom 2005. godine donesena je odluka o ukidanju obveznog vojnog roka, čime su nestale baze ročnika HVO-a. Dodatno, politika islamiziranog dijela Bošnjaka po špranci „Muslimanske Islamske deklaracije„ provlači tezu Udruženog zločinačkog poduhvata koju „lijepe“ Hrvatima i HVO-u, što kontinuirano destabilizira ukupnu političku situaciju u odnosu između Bošnjaka i Hrvata.
Što je ostalo od HVO-a od 2006. godine?
Danas HVO živi kroz obilježavanja godišnjica 8. travnja, a baštinu čuva pukovnija sa sjedištem u Mostaru, časnici, dočasnici i vojnici koji popunjavaju kvotu Hrvata u zajedničkoj vojsci i kroz mirovinski sustav koji priznaje staž i sudjelovanje u ratu pripadnicima HVO-a. Ukidanjem HVO-a 2006. godine dogodio se najteži udarac institucionalnoj autonomiji Hrvata u postdaytonskoj Bosni i Hercegovini, jer je vojska bila zadnji stup „državnosti“ koji su Hrvati izravno kontrolirali.
Zašto je HVO morao “nestati“?
Nakon rata, Bosna i Hercegovina je imala tri vojske koje su međusobno prethodno ratovale. Međunarodna zajednica predvođena SAD-om i OHR-om procijenila je kako država nikada neće biti stabilna niti će ući u NATO dok god postoje nacionalne vojske. Pritisak NATO-a kao glavni uvjet za pristupanju programa „Partnerstvo za mir“ bio je postojanje jedne državne vojne strukture. Hrvatima je HVO bio jamac političkog subjektiviteta, ali politički predstavnici Hrvata to nisu razumjeli. Gubitak posljednje crte obrane dogodio se zahvaljujući nesposobnim političarima, koji su izgubili u jednom danu ono što su Hrvati u Bosni i Hercegovini gradili godinama od neovisnosti. Izgubili smo HVO koji je bio jamac sigurnosti područja gdje žive Hrvati u Bosni i Hercegovini. HVO je bio logistička i kadrovska baza koja je školovala mlade ljude, nudeći stabilne poslove i radna mjesta, a mogu slobodno kazati da je bio motor razvoja određenih područja. Danas je ta baza svedena na kvotu od cca 1500 osoba u Oružanim snagama BiH.
Jesu li Hrvati gubitkom HVO-a izgubili simbolički identitet?
Uz policiju i pravosuđe vojska je jedan od tri klasična stupa državnosti. Predajom vojnih ovlasti na razinu države Hrvati su se odrekli dijela svoje autonomije u zamjenu za obećanje o „stabilnoj i europskoj Bosni i Hercegovini“. Postoji i sigurnosni paradoks koji se dogodio. Gašenjem HVO-a od 2006. do danas unatoč svim političkim previranjima i krizama, vojni sukob u BiH je nezamisliv, jer nema neovisnih vojnih struktura koje bi ga inicirale. Časnici Hrvata u sklopu Oružanih snaga BiH danas su dio sustava, prolaze vrhunske obuke i sudjeluju u misijama diljem svijeta, što im daje profesionalni dignitet.
Koja je uloga hrvatskih političara u gašenju HVO-a 2006. godine ?
Politička realnost je da smo 2006. godine imali nesposobne političare koji nisu štitili nacionalne interese Hrvata u Bosni i Hercegovini. Tu vidim bivše oficire JNA, koji su se 1998. godine na čudan način involvirali u HDZ BiH, zauzeli pozicije, a vrijeme je pokazalo da nisu bili nacionalno ni intelektualno dorasli. Strateške posljedice su da su Hrvati ostali bez HVO-a. Reforma obrane 2005/2006. godine bila je elegantan način gašenja HVO-a, od političara koji su zauzeli pozicije Hrvata, a svima je poznato kako ti isti nisu sudjelovali u stvaranju HVO-a, niti u vojnim operacijama hrvatskih snaga. Danas 2026. godine, za posljedicu imamo da upravo ti političari pale svijeće i polažu cvijeće na spomenicima kod obilježavanja godišnjica HVO-a. Legitimitet im daju pojedinci sumnjivog morala, predstavljajući poslijeratne braniteljske udruge HVO-a.
Rekli ste da je tijekom 2005. godine donesena Odluka o ukidanju obveznog vojnog roka, čime su nestale baze ročnika HVO-a. S obzirom na geopolitičku situaciju u svijetu, ratove i vraćanje služenja obveznog vojnog roka u Republici Hrvatskoj, kako vidite budućnost razvoja Oružanih snaga BiH?
S obzirom na to da su Oružane snage BiH danas duboko uključene u programe suradnje s NATO sustavom te provode NATO standarde i sudjeluju u reformama u okviru Akcijskog plana za članstvo (MAP), očekivati je kako će doći do ponovnog uvođenja redovnog vojnog roka u Bosni i Hercegovini. Politika Hrvata u BiH po mome sudu danas ima vodstvo koje nije sposobno baviti se tim temama. No, izborna je godina i možda dođe do promjena. Obrana Hrvata 1991. temeljila se na dragovoljnom konceptu. Samo su najhrabriji organizirali obranu od velikosrpskog agresora. Već 1992. godine utemeljenjem Hrvatskoga vijeća obrane, institucionalno se pristupilo stvaranju vojske Hrvata u BiH, kroz model novačenja i uvođenjem obveznog vojnog roka. Zbog male površine, strateške dubine i rascjepkanosti (enklava) nismo mogli sebi priuštiti gubitak teritorija, tako da je HVO postao strateški čimbenik društva. HVO se fokusirao na vrhunsku obuku i tehnološku nadmoć. Danas 2026. godine Hrvati u Bosni i Hercegovini trebaju razmišljati ne samo o obrani već najelitnijem obliku visokog obrazovanja i inkubatoru talenata. Moramo provesti odabir talenata osobito u ekonomiji, cyber sigurnosti i obavještajnom radu, kroz istraživačke institute. S današnjim predstavnicima Hrvata u Bosni i Hercegovini to ne smatram mogućim iz razloga što smo se u to svi uvjerili unatrag dva desetljeća.
Što vidite kao najveći izazov, a što kao najveću prigodu za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini u izbornoj 2026. godini?
Potrebno je u izbornoj godini biračima poručiti da preispitaju političke autoritete. Jednostavno, postaviti im pitanje, je li vrijeme promjena? Pri ovome ne mislim na stranke već na ljude. Određeni intelektualci moraju izaći iz komfora i preuzeti inicijativu u zaštiti nacionalnih interesa. Kod nas Hrvata ne postoje tehnologije zaštite u slučaju bilo kakve prijetnje. Ne postoje civilne inovacije u medicini, poljoprivredi i IT sektoru. Ulaganje u istraživanja i razvoj izdvajanjem postotka BDP-a nepoznanica su. U susjednim zapadnoeuropskim zemljama koncept obrane ne sastoji se samo od oružja, to je sustav koji koristi vojnu službu kao filter i akcelerator za stvaranje visokokvalificirane, otporne i inovativne radne snage. Možemo se poslužiti primjerom susjedne nam Republike Hrvatske.
Koju biste poruku poslali braniteljima, obiteljima poginulih i svim ljudima koji danas traže nadu i snagu?
Uskrs je vrijeme kada se ponovno vraćamo temeljima, vjeri, žrtvi i nadi. To su vrijednosti koje su nosile hrvatski narod u najtežim trenutcima i koje nas i danas mogu voditi kroz neizvjesnost. Branitelji, dragovoljci, invalidi domovinskog rata i poginuli hrvatski vitezovi ostaju trajni temelj naše slobode. Snaga našeg naroda je u vjeri i činjenici da se vrijedi boriti za ono što je pravedno i istinito. Neka ovaj Uskrs donese mir u srca, jasnoću u misli i hrabrost u djela. Neka nas učvrsti u uvjerenju da možemo zajedno uz nove političke snage izgraditi sigurniju i pravedniju budućnost za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini.
Sretan Vam Uskrs generale!
Sretan i Blagoslovljen Uskrs Vama i čitateljima cijenjenog portala.
Sandra Nižić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
[…] ovom blagdanskom razgovoru za OTPOR otvaramo teme koje nadilaze vojne. Kako danas gleda na HVO s povijesne distance, kao čovjek koji […]