Dok vrijeme u Zapadnohercegovačkoj županiji uredno teče, pravosuđe već mjesecima – stoji. Ne zbog nedostatka zakona, sudaca ili predmeta, nego zbog nečeg mnogo prizemnijeg: nekoliko desetaka ljudi bez kojih sustav jednostavno ne funkcionira.
Tehničko osoblje – zapisničari, djelatnici otpreme, gruntovnice – njih pedesetak, svojim je štrajkom ogolilo ono što se godinama ignoriralo: pravosuđe ne čine samo suci i tužitelji, nego i oni čiji se rad podrazumijeva, a plaća zaboravlja.
I tu dolazimo do apsurda.
Zaustavljen je cijeli sustav zbog ljudi čije su plaće, blago rečeno, nedostojne funkcije koju obavljaju. Dok u nekim drugim sektorima, uključujući i administrativne poslove izvan pravosuđa, radnici sličnog profila ostvaruju znatno veća primanja, ovdje govorimo o iznosima koji jedva pokrivaju osnovne životne troškove. I to u županiji koja se, prema vlastitim izvještajima, ne može požaliti na proračunske prihode i čak što više, sve češće se hvali dobrim financijskim pokazateljima i predstavlja se kao sve poželjnije mjesto za život! Kakav život? – pitamo se.
No, iako se ne može požaliti na financijski rejting, očito se može požaliti na prioritete.
Jer, unatoč mjesecima štrajka, unatoč činjenici da je broj ljudi u obustavi rada manji od prosječne svadbene povorke, rješenje se – ne nazire. Pregovori postoje, ali rezultati su, čini se, u fazi dubokog mirovanja. Ako je cilj bio testirati koliko dugo sustav može funkcionirati bez osnovnih operativnih karika, eksperiment je uspio. Ako je cilj bio riješiti problem – rezultati su, za sada, impresivno nepostojeći.
U međuvremenu, posljedice su sve samo ne apstraktne.
Građani ne mogu ostvariti svoja prava. Ne mogu dobiti potvrde potrebne za natječaje, ne mogu upisati nekretnine, ne mogu realizirati kredite jer hipoteke ostaju “u ladici”. Ročišta se ne održavaju, postupci stoje, a pravna sigurnost – pojam koji se često voli isticati – postaje teorijska kategorija.
Odvjetnici, kao neposredni sudionici sustava, nalaze se u posebno nezahvalnoj i gotovo apsurdnoj poziciji. S jedne strane podržavaju opravdane zahtjeve djelatnika u štrajku, svjesni realnosti njihovih primanja i uvjeta rada. S druge strane, istodobno su onemogućeni obavljati vlastiti posao – ne svojom krivnjom, nego zbog potpunog zastoja sustava.
No, za razliku od institucija koje trenutno “miruju”, odvjetnički uredi ne mogu stati.
Obveze postoje svakodnevno. Plaće zaposlenika i pripravnika moraju se isplatiti. Doprinosi se moraju uredno podmirivati. Troškovi poslovanja ne poznaju institut štrajka. Odvjetnici su tako dovedeni u situaciju da snose financijske obveze i odgovornost, dok im je istodobno uskraćena mogućnost da taj isti rad uopće obavljaju.
Drugim riječima, sustav je paraliziran, ali računi i obveze – nisu.
I dok se svakodnevno gomilaju materijalne štete, izostanak reakcije nadležnih tijela poprima gotovo nevjerojatnu dimenziju. Teško je ne primijetiti određenu dozu institucionalne ravnodušnosti, odnosno tišinu koja traje dovoljno dugo da počne zvučati kao stav.
Možda se čeka da problem sam od sebe nestane. Možda da se umor pretvori u odustajanje. Ili se jednostavno računa da je cijena nerješavanja problema manja od cijene njegova rješavanja.
Ako je to računica, onda je ona kratkoročna.
Jer pravosuđe koje ne funkcionira nije problem samo jedne profesije ili jedne skupine radnika. To je problem cijelog društva. Svaki neovjereni ugovor, svaki odgođeni postupak i svaka propuštena prilika građana da ostvare svoja prava – mali su podsjetnici na to koliko je sustav krhak kad se zanemare oni koji ga drže.
A trenutno, čini se, drže ga – oni koji štrajkaju.
Možda je upravo to najglasnija poruka ove mukle tišine u kojoj se nalaze obespravljeni i podcijenjeni radnici.
Mili Marušić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
