Posljednjih dana se poprilično „zakuhalo“ u borbi za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskoga naroda. Malo je tko očekivao kako se može pojaviti treći kandidat koji bi u konkurenciji DF-ovog Slavena Kovačevića, te HDZ-ove Darijane Filipović mogao ozbiljnije pomrsiti račune ovom dvojcu (možda čak s istim kormilarom), međutim pojavom nezavisnog kandidata Zdenka Lučića, kojega podupire veći broj stranaka s hrvatskim predznakom, upravo se to dogodilo.
Lučić je u nekoliko medijskih istupa fokus usmjerio na HDZ-ovog lidera dr. Dragana Čovića, a ne na samu kandidatkinju te stranke, bilo je čak i ozbiljnih prozivki, a sve je rezultiralo time da se i Čović javio, u određenoj mjeri što bi se reklo „pukao“, te Lučiću zamjerio prozivke na način da je istoga nazvao ratnim profiterom, švercerom, udbašem, kosovcem i sličnim epitetima.
Prateći dugogodišnje djelovanje Dragana Čovića u političkom životu Bosne i Hercegovine ovaj najdugovječniji lider kod nas, objektivno govoreći nikada nije na ovaj način reagirao, što samo po sebi i nije iznenađujuće ukoliko znamo da bi koncem ove kalendarske godine trebao doći njegov politički kraj, ne što mu mi to želimo nego iz razloga što malo veći igrači rade na tome, a dobro upućeni izvori nam tvrde kako je sve to neminovnost. Zbog toga je zanimljivo kako on pokušava političku konkurenciju aktualnog trenutka etiketirati svim onim epitetima kako se godinama u javnosti njega, istina potiho, ali ipak povremeno znalo etiketirati.
Samim time dolazimo do one kako je napad najjača obrana. Zato i ova Čovićeva „tiki-taka“ bolje poznavatelje njegovog lika i djela ne treba iznenaditi, jer u prošlosti je bilo jako puno sličnih primjera gdje bi lideri neposredno prije završnog čina svoga nestanka s političke mape drugima znali pripisivati sve one epitete koji su usko vezani uz njih.
Ta poznato je već odavno kako se Čoviću prigovaralo da se kao student potpisivao ćirilicom i izjašnjavao Jugoslavenom. Povremeno bi on znao opovrgnuti takve stvari, no na njegovu žalost sve je bilo i dokumentirano, pa mu je evo i jučer kandidat Zdenko Lučić još jednim dokumentom iz 1991. godine odgovorio na najbolji način za uzvraćanje tih prozivki.
No, treba još uvijek aktualnog predsjednika HDZ-a BiH pokušati razumjeti jer je nemoguće bilo služiti i biti na raspolaganju najzloglasnijoj organizaciji u bivšoj Jugoslaviji – Vojnoj Kontraobavještajnoj Službi (KOS) a da se ne potpišeš ćirilicom i ne sakriješ svoje hrvatsko podrijetlo što je Čović ponosno i činio prikazujući se kao Jugosloven a ne kao Hrvat. Sve je to potvrdio nakon prvih demokratskih izbora u Bosni i Hercegovini kada je zajedno sa sadašnjim svojim poslovnim i političkim poltronima (Miroslav Ćorić, Ante Vidačak, Branko Kolobarić, Mila Gadžić i drugi) na području Mostara osnovao političku komunističku stranku UJDI.
Podsjetimo, predsjednik te stranke je bio Ante Marković (zadnji premijer Jugoslavije). Naravno, da je razmišljao prohrvatski Čović bi već tada ušao u HDZ, a zašto to nije učinio najbolje da osobno odgovori u ovom preostalom vremenu, koje nije pretjerano dugo, kako će obnašati poziciju predsjednika stranke.
U vrijeme dok je Dragan Čović bio član komunističkog UJDI-ja dogodili su se u Hrvatskoj i Vukovar i Ovčara i mnoga druga stratišta Hrvata, ali to njemu ništa nije značilo pošto je uporno i dalje zastupao ideju boljševičko-komunističke partije i druga Tita. Tek 1994.. godine kada su Čović i članovi njegove „sekte“ iz UJDI-ja shvatili da je prošlo vrijeme komunističke vladavine i da je financijski unosnije biti član i rukovoditelj u HDZ-u, sva ta „družina“ prelaze u HDZ i uz pomoć rusko-beogradskih mentora polagano počinje napredovati prema vrhu HDZ-a i konačno 2005. godine postaje Predsjednik HDZ-a BiH.
Polagano na važne pozicije u HDZ-u postavlja svoje „sektaše“ iz UJDI-ja, a početkom 2015. godine započinje potpunu čistku članova i rukovoditelja u HDZ-u na svim razinama te postavlja najodanije ljude, neke od mladih kadrova šalje na „doškolovavanje“ u Beograd, tamo po završetku školovanja postaju članovi BIA-e, a što je najžalosnije upravo takvi bi sutra trebali biti na najistaknutijim pozicijama, pa čak obavljati premijerske dužnosti u većinski hrvatskim županijama (Zapadnohercegovačka).
Dragan Čović je vjerovao da danas nema bojazni kako ga itko može politički smijeniti, jer su sve to šutke promatrali takozvani osnivatelji HDZ-a i nisu imali petlje oduprijeti se Čoviću, no na njihovu žalost probudili su se stvarni osnivatelji ove stranke, lupili šakom o stol rekavši dosta je bilo i bez obzira koliko sve to do jučer izgledalo nemogućim ovo bi uistinu mogao biti politički kraj, pa i krah Dragana Čovića.
Filip Krišto / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
