Građani Federacije Bosne i Hercegovine platili su više od 33 milijuna eura nekolicini privatnih proizvođača električne energije samo u proteklih pet godina kroz posebnu naknadu za obnovljive izvore energije, pokazuje analiza javnih podataka i nalaza revizije.
Svako kućanstvo mjesečno plaća oko 17 eurocenti za „zelenu energiju” na prosječan račun za struju od 30 eura, a taj se novac slijeva na račun Operatora za obnovljive izvore energije i učinkovitu kogeneraciju (OIEiEK).
Taj se novac potom isplaćuje „povlaštenim proizvođačima”, kako se doslovno u propisima nazivaju vlasnici solarnih i malih hidroelektrana, među kojima su i neki bivši zakonodavci i ministri.
Prošle su godine potrošači uplatili oko 3,8 milijuna eura, dok je privatnim proizvođačima isplaćeno oko 6,3 milijuna eura. Razlika se pokriva iz ranije prikupljenih sredstava.
Zbog sumnje u nezakonit rad bivšeg vodstva Operatora za obnovljive izvore energije i učinkovitu kogeneraciju (OIEiEK), a po prijavi šestero zaposlenika ove agencije, nakon dviju negativnih financijskih revizija i prema nalazu financijske policije, pokrenuta je i istraga Županijskog tužiteljstva u Mostaru.
Prema kaznenoj prijavi, bivši direktor Boriša Misirača, sin bivše državne tužiteljice Jadranke Lokmić-Misirača, koja je bila i potpredsjednica Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH, tijela koje imenuje sve suce i tužitelje u BiH, nezakonito je zaposlio dodatnih 15 ljudi u agenciji koja je trebala imati ukupno 11 zaposlenih.
Tek prošlog mjeseca istraga je podignuta na višu razinu, u nedavno uspostavljeni Posebni odjel za organizirani kriminal, gospodarski kriminal i korupciju Tužiteljstva Federacije BiH (POSKOK).
Iz POSKOK-a su najavili da bi drugi, opsežniji dio kaznene prijave mogao biti predmet šire istrage.
U njemu se navodi da su izdani deseci rješenja o otkupu električne energije preko dopuštene kvote.
„Postupajući federalni tužitelj nastavio je poduzimati sve potrebne radnje s ciljem utvrđivanja osnova za eventualno proširenje istrage i na druga kaznena djela”, kazala je za Radio Slobodna Europa (RSE) Nina Hadžihajdarević, glasnogovornica POSKOK-a.
RSE nije uspio stupiti u kontakt s bivšim direktorom Misiračom, a iz OIEiEK-a nisu odgovorili na upit RSE-a.
Povlašteni uneseni u zakon
Budući da je Zakon o obnovljivim izvorima energije u ovom entitetu dao izdašne poticaje onima koji grade uglavnom solarne elektrane, sustav „zajamčenih otkupnih cijena” omogućio je investitorima povrat uloženoga novca za tri do četiri godine.
Nakon toga su zaradili milijune.
Primjerice, 2015. godine vlasnicima solarnih elektrana za jedan megavatsat (MWh) isplaćeno je oko 380 eura. To je devet puta više od prosječne cijene MWh, koja je tada iznosila oko 40 eura.
Te je godine 3298 MWh proizvedene solarne energije plaćeno oko 1,3 milijuna eura, iako joj je tržišna vrijednost bila oko 135.000 eura.
„Takav je sustav stvoren isključivo kako bi se pogodovalo tajkunima”, kaže za RSE Almir Muhamedbegović, stručnjak za energetiku koji godinama ukazuje na neodrživost takve prakse.
Iako su poticaji tijekom godina smanjivani, mnoge elektrane i dalje ih primaju po starim, višestruko višim tarifama jer je zakon jamčio nepromjenjivu cijenu 12 godina od početka rada elektrane.
Bosna i Hercegovina 2013. se godine obvezala da će 40 posto ukupno potrošene struje do 2020. godine dolaziti iz obnovljivih izvora, usvajanjem EU direktive o promociji proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora te ulaskom u Europsku energetsku zajednicu.
Budući da je energetska politika u nadležnosti entiteta, Federacija BiH i Republika Srpska donijele su vlastite zakone i akcijske planove, uz Brčko distrikt BiH kao posebnu administrativnu jedinicu.
No, za razliku od zemalja EU-a ili susjedstva, BiH nije uvela kategoriju prosumer (kupac s vlastitom proizvodnjom), građane koji sami instaliraju solarne panele na kuće ili zgrade, proizvode struju i prodaju višak, sve do izmjena zakona u Federaciji BiH 2023. godine.
Umjesto toga, svim je potrošačima nametnuta naknada za obnovljive izvore, koju preko svojih računa za struju dulje od desetljeća uplaćuju „povlaštenim proizvođačima”, kako se doslovno nazivaju u propisima.
Solarne su elektrane nicale „kao gljive poslije kiše”, a investitori su većinom lokalni poduzetnici, ali i stranci.
Među njima je obitelj regionalno poznatoga bivšeg „gazde” Dinama Zdravka Mamića, koji se uoči presude u Hrvatskoj za izvlačenje oko 18 milijuna eura iz ovoga nogometnog kluba i izbjegavanje plaćanja poreza sklonio u BiH, čije državljanstvo ima te ga ona zbog toga ne može izručiti.
S obzirom na to da je zakon predvidio dvanaestogodišnji ugovor o otkupu struje s nepromjenjivom (tzv. zajamčenom) cijenom, pojedini vlasnici solarnih elektrana još uvijek svoju struju prodaju po cijenama iz vremena kada su elektrane puštene u pogon, a koje su višestruko veće od tržišnih.
U Federaciji BiH posluju dva entitetska poduzeća koja proizvode i distribuiraju struju, Elektroprivreda BiH (EP BiH) sa sjedištem u Sarajevu i Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosne (EP HZHB) sa sjedištem u Mostaru, uz Elektroprivredu Republike Srpske u drugom entitetu.
One su zakonski obvezne otkupiti svu struju od privatnih proizvođača koji dobiju rješenja za poticaje.
Zanimljivo je i da oko 76 posto naknada za obnovljive izvore energije koju plaćaju svi potrošači prikupi EP BiH, ali oko 77 posto poticaja završi kod proizvođača priključenih na mrežu EP HZHB-a.
To praktično znači da najveći dio novca uplaćenog u Sarajevu, Tuzli ili Zenici, gdje opskrbu obavlja EP BiH, odlazi proizvođačima u Hercegovini i dijelovima zapadne Bosne, gdje je izgrađen najveći broj solarnih polja.
Elektroprivreda BiH u protekle je dvije godine uknjižila gubitak veći od 197,1 milijun eura zbog problema u vlastitoj proizvodnji.
Kreativnost u tumačenju propisa
Osim što privatni investitori imaju zajamčenu cijenu struje u 12-godišnjem razdoblju, koja je višestruko veća od tržišne, zakon je omogućio da jedan investitor može napraviti velik broj elektrana i za njih dobiti poticaje.
Neki od njih zauzeli su velik dio tzv. raspoloživih kvota i onemogućili manjim potencijalnim investitorima dobivanje poticaja.
Privatnim je investitorima pogodovala i mogućnost cijepanja zemljišta, odnosno dijeljenja projekata solarnih elektrana na manje.
Za solarne elektrane snage manje od jednog megavata (1000 kW) nisu potrebne energetska dozvola i studija utjecaja na okoliš, koje se izdaju na entitetskoj razini i zahtijevaju temeljitije procedure.
Samo u okolici Mostara prijavljeno je 30 odvojenih solarnih elektrana od po 900 kW, ili sto kW manje od navedenoga limita, prema evidencijama o izdanim koncesijama.
Sve su u vlasništvu iste tvrtke, poredane jedna uz drugu na istoj parceli, ali formalno s različitim imenima: „Elektrana 1”, „Elektrana 2”… „Elektrana 30”.
RSE je kontaktirao s trima tako „iscjepkanim” solarnim elektranama i nijedna nije odgovorila na pitanja o tome kako su ušle u sustav poticaja.
U Federaciji BiH do kraja 2024. godine izgrađeno je 940 objekata ukupne instalirane snage 87,5 MW. Još su 692 objekta u fazi izgradnje, čija ukupna instalirana snaga iznosi 121 megavat, a lokalne zajednice koriste se svojim nadležnostima i usvajaju nove prostorne planove za solarne projekte.
Primjerice, Grad Stolac u južnoj Hercegovini nacrtom je novog prostornog plana predvidio 1200 hektara za izgradnju solarnih elektrana ukupne snage oko 600 MW.
To je otprilike snaga slovensko-hrvatske Nuklearne elektrane u Krškom.
Iz državnog operatera koji upravlja dalekovodima u cijeloj državi upozorili su da mreža trenutačno nema kapacitet za primanje tolike struje.
Pravobraniteljstvo BiH vodi više predmeta zbog sumnje da su koncesije za solarne elektrane izdane na državnom zemljištu kojim ne mogu raspolagati općine, županije ili entiteti, već samo država, praćene prosvjedima mještana.
Profit sedam puta veći od ulaganja
Najčešće se grade fotonaponske elektrane snage 150 kW koje godišnje proizvedu oko 210.000 kWh struje jer se smatraju najprofitabilnijima uz ovakav sustav poticaja.
Cijena takve elektrane iznosi oko 115.000 eura, ovisno o ugrađenoj opremi koja se uglavnom uvozi iz Kine, najvećeg svjetskog izvoznika solarnih panela. Usporedbe radi, takva elektrana stoji koliko i stan od 80 kvadrata u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci.
Međutim, ako se uzme u obzir samo prosječna cijena kilovatsata struje od oko deset eurocenti po kWh, investitor će vratiti uloženo za nešto više od pet godina.
Za svoj životni vijek od 25 godina elektrana će proizvesti oko 4,9 milijuna kWh struje i ostvariti oko 782.000 eura profita ili sedam puta više od uloženog.
Nekoliko privatnih investitora izgradilo je više desetaka takvih elektrana, koje su već na mreži, prema službenim podatcima Elektroprivrede BiH sa sjedištem u Sarajevu i podatcima Elektroprivrede HZHB sa sjedištem u Mostaru, koje moraju otkupiti tu struju.
Godišnje inkasiraju između 15.000 i 50.000 eura poticaja po svakoj elektrani.
Isplati li se „običnim” građanima?
Zakon o korištenju obnovljivih izvora energije i učinkovite kogeneracije izmijenjen je 2023. godine i u njemu je definirana kategorija prosumera.
Za oko 500 kućanstava godišnje omogućeno je postavljanje solarnih panela na krovove i proizvodnja vlastite struje, a višak prodaju lokalnoj elektrodistribuciji ili kompenziraju u razdobljima kada je manje sunčanih dana.
Za izgradnju mogu dobiti i oko 3500 eura poticaja.
Neslužbeno, dvije godine od stupanja novoga zakona na snagu, na mrežu nije priključen nijedan prosumer, a iz Elektroprivrede BiH i Elektroprivrede HZHB nisu odgovorili na upit RSE-a o broju priključenih mikroproizvođača.
Dodatno, Fond za zaštitu okoliša Federacije BiH proteklih je godina isplatio isključivo pravnim osobama oko 1,9 milijuna eura za 92 projekta izgradnje fotonaponskih elektrana kao mjeru „energetske učinkovitosti” podržanu i novcem iz EU fondova.
Građani nisu imali pravo na taj poticaj.
