Ponovno aktualiziranje obnove Herceg Bosne u slučaju odbijanja uspostave izborne jedinice odnosno trećeg entiteta za Hrvate u Bosni i Hercegovini, od strane predsjednika Domovinskog pokreta, političke stranke u Republici Hrvatskoj, i to u predizborno vrijeme ponukalo me je da o tom „iskonskom“ političkom pitanju za Hrvate u BiH napišem osobni osvrt.
U ovom tekstu nastojati ću ne iznositi osobni stav, već samo redati činjenice, sa jasnom namjerom da nedužnima – narodu razbistrim maglu koja im već 35 godina ne dopušta vidjeti činjenice. I ovo što sada radi Domovinski pokret, ne radi zato da bi stvarno riješio važno političko pitanje za Hrvate u Bosni i Hercegovini, već svjesni činjenice da je najmanje trećina biračkog tijela u Republici Hrvatskoj porijeklom iz Bosne i Hercegovine žele pridobiti simpatije tog biračkog tijela u RH. Veliki broj građana RH sa zanimanjem, ali potpuno dezinformiran, prati politička zbivanja u BiH i refleksno reagira na informacije koje objavljuju mainstream mediji koje kontroliraju centri izvan Hrvatske (uglavnom u vlasništvu Srba).
Hrvatska zajednica Herceg Bosna osnovana je 18. Studenog 1991. godine (na dan pada Vukovara), nakon što je u listopadu 1991. godine Srpsko-Crnogorsko-Četnička agresorska sila u pripremama za okupaciju Dubrovnika i juga Republike Hrvatske započela agresiju na Bosnu i Hercegovinu napadom na selo Ravno i ukupno 22 naselja u kojima su živjeli Hrvati na granici BiH i RH, u zaleđu Dubrovnika i Slanog. Potpuno je izostala bilo kakva reakcija državnog vrha Bosne i Hercegovine u kome su još uvijek u Predsjedništvu BiH prisutni Biljana Plavšić i Nikola Koljević, a SDS ima 72 zastupnika u Parlamentu BiH i gotovo trećinu članova Vlade čiji je Predsjednik Jure Pelivan (HDZ BiH). Osnivanje HZ HB bila je nasušna potreba proizašla iz notorne činjenice da država Bosna i Hercegovina još uvijek postoji, ali ne funkcionira. U Parlamentu, Predsjedništvu i Vladi BiH sjede predstavnici Srba u BiH koji su prihvatili politiku i plan Slobodana Miloševića i SANU-a (Srpske Akademije Nauke i Umjetnosti) o stvaranju velike Srbije, te su već u proljeće 1991. godine započeli sa stvaranjem nelegalnih Zajednica općina koje prerastaju u SAO krajine (Srpska Autonomna Oblast), a u studenom 1991. g. raspisuju nelegalni referendum samo Srpskog stanovništva u BiH (kojem lažiraju rezultate) kao temelj za donošenje odluke o verificiranju proglašenih srpskih autonomnih oblasti, ali i priznanju Republike Srpske Krajine u Republici Hrvatskoj.
Muslimansko političko vodstvo bilo je ne samo potpuno nespremno već i podijeljeno u stavovima o budućnosti BiH. Među muslimanima prevladavala su tri stava oko budućnosti Bosne i Hercegovine i to : prvi stav bio je ostanak u Jugoslaviji i savez sa Srbijom koji je zagovarao Muhamed Filipović, drugi je bio odcjepljenje Bosne i Hercegovine i stvaranje države kao zajednice tri ravnopravna naroda (predvodnici Nijaz Duraković, Bogić Bogićević i treći stav, stvaranje islamizirane države za muslimane predvodnik Alija Izetbegović i Halid Čengić. Takvo političko vodstvo sa nedefiniranim i nejasnim stavom o političkoj budućnosti BiH, napose o odnosima sa Hrvatima i Republikom Hrvatskom nije bilo sposobno odgovoriti na agresiju na BiH niti je ulijevalo povjerenje hrvatskom narodu u BiH i njihovim političkim vođama, ali niti političkom vodstvu RH koja se u tom periodu brani od totalne i brutalne agresije na RH.
Političke odnose dodatno komplicira činjenica da se agresija na Republiku Hrvatsku najvećim dijelom odvija sa teritorija Bosne i Hercegovine, a i izostaje bilo kakva reakcija muslimanskog političkog vodstva (izjava Alije Izetbegovića „ovo nije naš rat“ ma u kom kontekstu bila izgovorena) što kao posljedicu uzrokuje rapidan rast nepovjerenja Hrvata prema Muslimanskom političkom vodstvu, a koje 1993. godine će biti iskorišteno za izazivanje rata između Muslimana i Hrvata.
Zato je osnivanje Hrvatske zajednice Herceg Bosne, koja ničim nije negirala postojanje i opstanak Bosne i Hercegovine bilo ne samo potpuno opravdano već i jedino političko rješenje koje je stvorilo oblik organizacije koji je omogućio hrvatskom narodu u BiH da organizira kakvu takvu obranu. U svim aktima Hrvatske zajednice Herceg Bosne stajalo je da je HZHB ustrojstvena zajednica unutar Bosne i Hercegovina, a na svima aktima u zaglavlju je bilo istaknuto Bosna i Hercegovina -Hrvatska Zajednica Herceg Bosna (2). Po izbijanju sukoba između ARMIJE – BiH i HVO-a, a po predstavljanju Owen-Stoltenbergovog plana, u kolovozu 1993. godine donesena je odluka o promjeni imena u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, no nikada nije Usvojen niti Ustav proglašene Republike kao potencijalne federalne jedinice Bosne i Hercegovine.
Nakon kratkog podsjećanja kako je nastala Hrvatska Republika Herceg Bosna, bez daljnje elaboracije o načinu funkcioniranja i suštine njenog djelovanja, poradi kontinuiranog recikliranja ideje Herceg Bosne bez ozbiljne analize stvarne mogućnosti realizacije tog projekta, pa usuđujem se reći i ozbiljne namjere realizacije tog projekta, od onih koji o tom projektu znaju vrlo malo ili ništa, pa do onih koji su odgovorni za njeno ukidanje podsjećam na činjenice:
- Odluku o ukidanju Hrvatske Republike Herceg Bosne donio je Predsjednik RH dr. Franjo Tuđman pod pritiskom USA administracije i predsjednika Bila Clintona. Ta odluka USA administracije bila je posljedica informacija o logorima u Dretelju, Gabeli i Heliodromu te velikim žrtvama na obje strane popraćene prisilnim preseljenjem stanovništva na obje strane. Ukazivanje hrvatske strane na logore zločine i Bošnjaka nad Hrvatima samo je učvrstilo stav USA administracije da taj rat moraju zaustaviti. Humanitarna kriza dosegla je vrhunac u jesen 1993 godine kada se angažira State Deparment zaustavljanjem sukoba između Hrvata i Muslimana što rezultira potpisivanjem Washintonskog sporazuma 18 ožujka 1994. godine. Sporazum potpisuju dr. Franjo Tuđman, Alija Izetbegović u nazočnosti Krešimira Zubaka kao predsjedavajućeg Predsjedništva HRHB. Tim sporazumom formalno je prestala postojati Hrvatska Republika Herceg Bosna.
- Unatoč potpisanom Washintonskom sporazumu i ustrojstvu nekih institucija Federacije BiH (Parlament F BIH, Vlada F BiH i Združeni stožer Voske Federacije BiH) Hrvatska Republika Herceg Bosna nastavlja funkcionirati punim kapacitetom sve do Daytonskog sporazuma. To de facto znači da su predstavnici Hrvata BiH u Dayton otišli sa potpuno funkcionalnom Herceg Bosnom, koja ima svoju Vladu, Oružane snage, koje su kao dio Hrvatskih snaga najmanje ravnopravno sa ARMIJOM BiH sudjelovale u završnim operacijama oslobađanja okupiranih dijelove Bosne i Hercegovine. Na isti način, potpuno autonomno i bez sudjelovanja Hrvata i Srba funkcionira dio Bosne i Hercegovine koji, tada bošnjački političari, predstavljaju kao Bosnu i Hercegovinu što de facto nije država Bosna i Hercegovina već teritorij pod kontrolom ARMIJE BiH.
- Tijekom pregovora u vojnoj bazi u Daytonu Hrvate BiH predstavlja Krešimir Zubak sa timom hrvatskih političara iz BiH (svi predstavljaju vodstvo HDZ-a Bosne i Hercegovine), ali ključne odluke donosi Franjo Tuđman, Predsjednik RH i predsjednik HDZ-a RH. Prvi sporazum koji potpisuju predstavnici Bošnjaka i Hrvata u Daytonu pod patronatom Franje Tuđmana zove se „Sporazum o oživotvorenju Federacije BiH“. Ovaj sporazum potvrdio je opredijeljenost HDZ-a Republike Hrvatske i HDZ-a BiH o ukidanju Hrvatske Republike Herceg Bosne, ali i odbacio tajni sporazum Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića koji je prethodio Washintonskom sporazumu o konfederaciji Republike Hrvatske i Federacije Bosne i Hercegovine(3). Opravdano je pitanje da li bi Hrvati Bih prihvatili Federaciju BiH da im 1994. godine nije obećana konfederacija pa zato nikada nije jasno i javno izgovoreno da je odbačena ideja Konfederacije Federacije BiH sa Republikom Hrvatskom.
- Potpisivanje Općeg okvirnog sporazuma za mir, kolokvijalno nazvanog Daytonski sporazum u potpunosti je ugasilo Herceg Bosnu, a potpisnici sporazuma su Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Alija Izetbegović. Kao predstavnik Hrvata u BiH Krešimir Zubak odbio je parafirati dogovoreni sporazum nakon završenih pregovora u Daytonu 21.11.1995.g., ali je sporazum parafirao u Parizu 14. prosinca 1995. godine. Zašto su predstavnici Hrvata iz BiH i Predsjednik RH dr. Franjo Tuđman pristali na potpuno ukidanje Hrvatske Republike Herceg Bosne, a ostanak Republike Srpske kao entiteta u Bosni i Hercegovini samo za Srbe, što je ne samo nelogično već i nepravedno prema Hrvatima ali i prema Bošnjacima, ovaj puta nije tema.
- Nakon prvih demokratskih izbora po završetku rata 1996. godine uspostavljene su entitetske i državna razine vlasti. Hrvati u Federaciji BiH imali su jednakopravnost u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti u Federaciji BiH, sve do općih izbora 2000 godine kada SDP konstituira vlast bez HDZ-a BiH. Nakon što je paralelno sa izbornim procesom proveden neustavan referendum samo međe Hrvatima u BiH, HDZ BiH donosi odluku o pokretanju Samouprave. Taj neuspio pokušaj Samouprave visoki predstavnik Wolfgang Petrich koristi kao uporište za promjene Ustava F BiH koji ukida jednakopravnost Hrvata u BiH.
Neosporna je činjenica da je HDZ BiH zaslužan za osnivanje Hrvatske zajednice Herceg Bosne bez koje se Hrvati BiH ne bi obranili i nije pretenciozno ustvrditi vjerojatno ni Bosna i Hercegovina. No također je činjenica da je ukidanje Hrvatske Republike Herceg Bosne plod političkih odluka HDZ-a Republike Hrvatske i HDZ-a Bosne i Hercegovine( razvidno pod pritiskom USA administracije, ali pitanje je da li je baš moralo biti tako), te da je licemjerno danas optuživati bilo koga drugog kao protivnika ideje Herceg Bosne ili za ukidanje Hrvatske Republike Herceg Bosne. Posebno je licemjerno odricanje bilo kakve odgovornosti za njeno ukidanje, a politički je neodgovorno sa vrlo opasnim mogućim posljedicama bez ikakvog „pokrića“ uvjeravati narod da je realizacija projekta Hrvatske Republike Herceg Bosne u okviru Bosne i Hercegovine moguća. Za bilo kakvu promjenu trenutnog uređenja Bosne i Hercegovine potrebna je suglasnost ne samo političkih predstavnika sva tri naroda u Bosni i Hercegovini već i Međunarodnih čimbenika, barem onih koji su kao svjedoci potpisnici Daytonskog sporazuma a to su USA, Ruska Federacija i Velika Britanija.
Razumno govoriti o ovoj temi ne znači biti protivnik rješavanja pitanja političkog uređenja Bosne i Hercegovine na pravedan način, napose za Hrvate i Bošnjake koji su u podređenoj poziciji u odnosu na Srbe već naprotiv potvrda stvarne opredijeljenosti za konačno rješenje uređenje Bosne i Hercegovine. Neprihvatljivo je uređenje po kojem jedan narod (Srbi), čiji su politički predstavnici presuđeni za ratne zločine (genocid i prisilno preseljenje stanovništva radi etničkog čišćenja teritorija) dobije 49% teritorije Bosne i Hercegovine, na kome su do rata živjela sva tri naroda, za uspostavu administrativne cjeline koja ima sve elemente države. Takva Bosna i Hercegovina ne može stabilizirati svoje unutrašnje odnose i nema svoju budućnost. Ako Međunarodni čimbenici, a prije svega USA ne prihvaća opravdani zahtjev za Federalizacijom BiH kojom bi i Hrvati u BiH dobili svoju federalnu jedinicu onda treba izvršiti snažan pritisak i lobiranje, zajedno sa bošnjačkom politikom za potpuno ukidanje entiteta u Bosni i Hercegovini i njenom regionalizacijom jer je i to za Hrvate u BiH bolje od sadašnjeg teritorijalno-političkog uređenja BiH. Krajnje je vrijeme da politički predstavnici Hrvata u BiH prestanu provoditi velikosrpsku politiku u Bosni i Hercegovini, zaustave trend iseljavanja Hrvata, konsenzusom usvoje nacionalne ciljeve Hrvata u BiH koji će svi politički subjekti hrvatskog naroda u BiH prihvatiti i provoditi isključivo u interesu Hrvata Bosne i Hercegovine, a samim time i Republike Hrvatske.
U suprotnome, trend smanjenja broja Hrvata u BiH za manje od 50 godina može rezultirati padom broja Hrvata na razinu nacionalne manjine, nakon čega će uslijediti realizacija ideje Muhameda Filipovića o pregovorima Srba i Bošnjaka u savez i zajedničkom djelovanju protiv Hrvata i Republike Hrvatske.
Ne smijemo dopustiti da Hrvatska Republika Herceg Bosna postane nikada pronađeni Sveti Gral u čijem traganjem će iščeznuti Hrvati iz Bosne i Hercegovine.
satnik HVO-a, Ivan Petrović
