Od dolaska na čelnu poziciju HDZ-a Bosne i Hercegovine, na koju nikada nije smio zasjesti, jer je bio među čuvarima Jugoslavije, Dragan Čović ima zadatke koje je dobio od svojih nadređenih iz službi bezbednosti bivše Jugoslavije. Ne dopustiti stabilizaciju Bosne i Hercegovine i jačanje institucija BiH je osnovni zadatak. Funkcionalnost Bosne i Hercegovine ugrožava projekt Velike Srbije ili kako to danas nazivaju Srpskog sveta, što je jasno definirano Memorandumom 2 te popraćeno instrukcijama političarima u Srbiji i Republici Srpskoj. Više ne postoji namjera uspostave Jugoslavije, jer je to još po procjenama Stane Dolanca 1987. godine bilo nemoguće i zato su uspostavljeni novi ciljevi između ključnih aktera bezbednosnih službi iz Hrvatske i Srbije i vrha Saveza Komunista. Taj cilj više nije očuvanje ili obnova Jugoslavije već prije svega Velika Srbija i kontrola neovisne Hrvatske, koju nikako nisu mogli spriječiti. Kadrovi bezbednosti iz Hrvatske svjesni su kako Velike Srbije bez raspada Bosne i Hercegovine nema.
Nakon završetka rata ključno je bilo eliminirati iz sustava istinske domoljubne kadrove te instalirati kadrove odane službi i ciljevima. Nakon eliminacije nepodobnih instalirani su podobni i provjereni kadrovi koje predvodi Dragan Čović. Osnovni zadatak mu je narušiti odnose Hrvata i Bošnjaka koji su od završnih operacija oslobađanja teritorija Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine bili u uzlaznoj putanji i zajedno s Dodikom destabilizirati Bosnu i Hercegovine. Dragan Čović to uspješno radi već 26 godina i to njegovo djelovanje je protiv Hrvatske i u konačnici protiv Hrvata Bosne i Hercegovine. Čović je od 1999. godine vrlo utjecajan u HDZ-u. Već tada je krenuo okupljati njemu poznate, a UDBI lojalne kadrove bivšeg sistema te graditi svoju, beogradsku mrežu postavljanjem tih ljudi na najvažnije pozicije (Branko Kolobarić, Vinko Dumančić, Anđelko Hrgić, Mijo Krešić, Bariša Čolak, Borjana Krišto i drugi). Pokazao je također vrhunsko političko umijeće korumpirajući veliki broj ljudi oko sebe koristeći resurse države Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske te ih na taj način čvrsto vezao za sebe.
Međutim, za široke narodne mase to nije bilo dovoljno, a kada bi korumpirao cijelo glasačko tijelo ne bi njemu i njegovim suradnicima ostalo dovoljno. Trebalo je nešto dovoljno moćno da lažno uvjeri i prevari cijeli hrvatski narod kako je on jedini među hrvatskim političkim liderima borac za prava Hrvata u BiH te mu na taj način trajno osigurati potporu manipuliranog glasačkog tijela. Taj moćni instrument pronađen je u Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine, konkretno u izboru članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Nitko razuman ne dovodi u pitanje okolnosti u kojima Srbi iz Republike Srpske biraju svog člana Predsjedništva BiH, Bošnjaci u Federaciji svog člana Predsjedništva BiH i da je jedino pravedno da se omogući i Hrvatima birati svog člana Predsjedništva.
Zašto i kako se u izbor hrvatskog člana Predsjedništva počinju miješati Bošnjaci?
Na prvim izborima 1996. godine Bošnjaci su glasovali samo za bošnjačkog člana Predsjedništva, ukupno 966.267 glasova, od čega 730.592 glasova za Aliju Izetbegovića, a za ostale kandidate ukupno 235.592. Za hrvatskog člana Predsjedništva izabran je Krešimir Zubak koji je od ukupnih 425.556 glasova osvojio 330.447 glasova, a preostali kandidati ostatak od kojih Ivo Komšić najviše 37.684 glasa.
Na izborima 1998. godine Hrvati su imali dva dominantna kandidata Krešimira Zubaka i Antu Jelavića. Za Hrvatskog člana Predsjedništva BiH ukupno važećih 358.006 glasova. Izabran je Ante Jelavić sa 189.438 glasova, a Krešimir Zubak kao kandidat NHI osvojio je 40.880 glasova. Po prvi puta SDP kandidira svog kandidata, Jozu Križanovića, za hrvatskog člana Predsjedništva koji osvaja 113.961 glas, koliko je bilo ukupno glasačko tijelo SDP-a u BiH. Na nagovor svojih suradnika, ponajviše Dragana Čovića, Ante Jelavić pokreće projekt Hrvatske Samouprave 2000. godine te zbog toga biva smijenjen intervencijom visokog Predstavnika Wolfganga Petricha. Za člana Predsjedništva u Parlamentarnoj proceduri kroz Dom naroda Parlamenta BiH nametnut je Jozo Križanović, iako je imao samo dva od pet hrvatskih glasova u Domu naroda. HDZ je prosvjedovao tvrdeći kako je Jozo Križanović nametnut mimo većinske volje hrvatskog naroda, unatoč činjenici da je upravo on na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva osvojio 113.961 glas.
Na izborima 2002. godine po prvi puta izabran je Dragan Čović. Ukupan broj hrvatskih birača 185.629 gdje je Dragan Čović osvojio 114.606 glasova, a ostali kandidati ostatak od čega kandidat Mladen Ivanković najviše, točnije 31.535. Čovića tada ne zabrinjava mala, točnije prepolovljena izlaznost hrvatskog biračkog tijela. Nakon strelovitog uspona u stranačkoj strukturi HDZ-a, iako je član HDZ-a postao tek 1996. godine Čović konačno u potpunosti preuzima kontrolu nad HDZ-om. Taj uspon nakon smjene Ante Jelavića omogućili su mu kadrovi „bezbednosnih“ struktura unutar HDZ-a BiH i Republike Hrvatske. Karakteristika ovih izbora je da SDP nije imao kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva s jasnom namjerom da omogući pobjedu Draganu Čoviću i time ojača njegovu poziciju, već su Aliju Behmena kandidirali za bošnjačkog člana Predsjedništva, iako su znali da Behmen neće pobijediti. Ovim postupkom Zlatko Lagumdžija je oslabio utjecaj Tuzlanskog lobija u SDP-u i pomogao Draganu Čoviću u preuzimanju HDZ-a od utemeljitelja i istinskih domoljuba.
Kao član Predsjedništva Dragan Čović postaje i predsjednik HDZ-a BiH te kreira politiku koja započinje realizaciju njegove zadaće sadržane u Memorandumu 2 SANU-a, a to je razgradnja institucija Bosne i Hercegovine. U tu svrhu započeo je opsežne kriminogeno-financijske operacije s ciljem osiguravanja financija potrebnih za učvršćenje na vlasti. Nakon podizanja optužnice od strane tužiteljstva BiH u aferi „Prelevmani“ s Mesnom industrijom Lijanovići, visoki predstavnik Pady Ashdown smjenjuje Dragana Ćovića, ali i po prvi puta ne izriče trajnu zabranu političkog djelovanja, što je vrlo indikativno. U slučaju Ante Jelavića takva opcija nije postojala. Opet se u Parlamentu BiH bira hrvatski član Predsjedništva do narednih izbora. Dom naroda Parlamenta BiH izabire Ivu Miru Jovića, suradnika UDBE/SDB-a, sa samo jednim hrvatskim glasom, glasom Ive Mire Jovića, a Martin Raguž unatoč činjenici da ima 4 od 5 hrvatskih glasova u Domu naroda gubi izbore za privremenog člana Predsjedništva BiH uz napomenu kako je svih 5 bošnjačkih izaslanika u Domu Naroda BiH glasovalo za Ivu Miru Jovića. To nikada nije zasmetalo HDZ-u BiH, da ima člana Predsjedništva BiH koji je izabran samo svojim glasom i glasom 5 Bošnjaka u Domu naroda. To je bio dogovor Dragana Čovića sa SDA i SDP i nalog iz Beograda Bošnjacima preko struktura KOS-a.
Nakon intervencija iz vrha službi zahvaljujući operaciji uništavanja dokaza nakon nepravomoćne osuđujuće presude Draganu Čoviću u Tužiteljstvu BiH nestaju ključni dokazi u predmetu protiv Dragana Čovića. Drugostupanjskom presudom biva oslobođen optužbi i dopušta mu se povratak u politiku. S obzirom na odnose London – Beograd, nije teško zaključiti tko je uvjerio britansku politiku da je Dragan Čović nezamjenjiv igrač za realizaciju projekta protiv Hrvata Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Izbor člana Predsjedništva, Hrvata iz F BiH postaje instrument očuvanja vlasti u rukama kadrova bivšeg „bezbedonosnog sistema“ od izbora 2006. godine. HDZ BiH nije imao boljeg kandidata od Ive Mire Jovića pa on postaje kandidat HDZ-a BiH, kao bivši suradnik SDB-a.
Neizbor Martina Raguža za privremenog člana Predsjedništva, nakon smjene Dragana Čovića, rezultirao je raskolom u HDZ-u i nastao je HDZ 1990 čiji kandidat na izborima je bio Božo Ljubić. Da bi osigurali pobjedu Ive Mire Jovića kandidiraju se još Mladen Ivanković, partner Dragana Čovića u aferi „Prelevmani“, i dr. Zvonko Jurišić iz HSP-a BiH tadašnji predsjednik HSP BiH i još jedan Predsjednik HSP-a Zdravko Hrstić suradnik UDBA/SDB-a poznat iz knjige čuvari Jugoslavije. Unatoč tome ankete pokazuju veliku prednost Bože Ljubića pred Ivom Mirom Jovićem. Prednost je bila tolika da nije postojala sigurnost eliminiranja Bože Ljubića izbornim inženjeringom i vrh bezbedonosnih struktura u Beogradu donosi odluku o uvođenju kandidata SDP-a BiH Željka Komšića kao mehanizam spašavanja Dragana Čovića na najvažnijoj političkoj poziciji među Hrvatima BiH. Vrlo bitna i znakovita je činjenica kako je kandidatura Željka Komšića uslijedila nakon što je isti proveo 4 godine u Beogradu kao veleposlanik Bosne i Hercegovine od 2002-2006. godine.
Na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva 2006. godine po prvi puta pobjeđuje Željko Komšić, kao kandidat SDP-a i to dominantno glasovima Bošnjaka, ali i dalje najvećim dijelom glasačkog tijela SDP-a. Ukupan broj glasova za hrvatskog člana Predsjedništva 293.383, gotovo 100.000 glasova više nego prethodni izbori, od čega Željko Komšić 116.062 glasa, Ivo Miro Jović 76.681 glas, a Božo Ljubić 53.325 glasova. Ta odluka pokazala se ključnom zbog reakcije hrvatskog naroda koji nikako nije prihvaćao Željka Komšića kao svog predstavnika u Predsjedništvu BiH. Čović i HDZ ovaj izbor Komšića koriste za uništenje HDZ-a 1990 optužbama za izdaju hrvatskih nacionalnih interesa, kao i svih koji ne podrže HDZ-ovog kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
U međuvremenu Dragan Čović jača svoje veze sa Miloradom Dodikom i sve učinkovitije provodi velikosrpsku politiku u Bosni i Hercegovini, čime dodatno iritira većinu Bošnjaka u BiH te zbog toga raste antagonizam u Federaciji BiH između Bošnjaka i Hrvata. Republika Srpska u tom razdoblju nestaje iz fokusa međunarodnih čimbenika kao problem, a problem u napretku Bosne i Hercegovine postaje Federacija BiH, odnosno hrvatska politika u BiH, što u značajnoj mjeri pogoduje Republici Srpskoj i projektu Velike Srbije. Milorad Dodik svojim izjavama potpore Hrvatima za izbor člana Predsjedništva i trećem entitetu postaje sve prihvatljiviji Hrvatima unatoč tome što za Hrvatski entitet nije spreman ustupiti mjesta u Bosanskoj Posavini koja su u sastavu Republike Srpske, a u kojoj su Hrvati do 1992. godine bili u većini.
Na izborima 2010. godine za hrvatskog člana Predsjedništva BiH opet je Željko Komšić kandidat ispred SDP-a. Borjana Krišto je HDZ-ov kandidat, jer je Dragan Čović sudionik plana novog mandata Željka Komšića, što će omogućiti potpuno uništenje opozicije unutar hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini. Borjana Krišto je kolateralna žrtva, jer Čović ne želi biti upamćen kao gubitnik. Od ovog izbornog ciklusa i SIP BiH postaje dio ove velike igre pa po prvi puta više u prikazu rezultata ne razdvaja glasove za Bošnjačkog i Hrvatskog člana Predsjedništva BiH, jer bi postalo potpuno razvidno da ima više glasača za hrvatskog člana Predsjedništva nego što ima registriranih birača Hrvata. Željko Komšić dobiva 337.065 glasova, Borjana Krišto 109.758 glasova, Martin Raguž 60.266 glasova, Jerko Ivanković 45.397 glasova, Pero Galić 1.581 glas, Mile Kutle 1.069 glasova i Ferdo Galić 975 glasova, što Ukupno iznosi 556.111 važećih glasova. To je više važećih glasova za hrvatskog člana Predsjedništva BiH od važećih glasova za bošnjačkog člana, čiji zbroj važećih glasova iznosi 467.039 glasova, ali i od ukupne populacije Hrvata u BiH 2010. godine.
Na narednim općim izborima za člana Predsjedništva BiH kandidira se i pobjeđuje Dragan Čović. Željko Komšić se zbog ograničenja u Izbornom zakonu nije mogao kandidirati. Dragan Čović osvaja 128.053 glasova, Martin Raguž 94.695, Živko Budimir 15.368 glasova i Anto Popović kao kandidat DF-a Željka Komšića tek 7179 glasova. Ukupan broj glasova za hrvatskog člana Predsjedništva je 245.297 glasova, što je za 310.814 glasova manje glasova za hrvatskog člana Predsjedništva nego na prethodnim izborima uz napomenu kako je 310.000 Bošnjaka glasovalo za Željka Komšića 2010. godine. Dragan Čović pobijedio je Martina Raguža glasovima Srba u Federaciji BiH kojih je za njega glasovalo više od 20.000. Ova činjenica razobličava najveći spin Dragana Čovića kako je samo kandidat HDZ-a legitiman predstavnik Hrvata BiH. Na ovim izborima ukupan zbroj glasova za hrvatskog člana Predsjedništva značajno ne odstupa od ukupnog broj glasova za hrvatskog člana Predsjedništva na izborima 1998., 2002., 2004. i 2006. godine.
Nakon tih izbora izostaje obećana intenzivna aktivnost HDZ-a BiH na promjeni Izbornog zakona BiH za izbor članova Predsjedništva BiH. Opozicija unutar Hrvatskog korpusa u BiH potpuno je uništena i potpuno je otvoren put Draganu Čoviću u provedbi zadanih mu ciljeva. Očekivano Čović ne rješava najvažnija pitanja za Hrvate u BiH, jer bi to stabiliziralo odnose Između Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH, a time i cijeloj Bosni i Hercegovini, već kontinuirano učvršćuje savez s Dodikom i uništava resurse na dominantno hrvatskim prostorima u BiH, što rezultira iseljavanjem Hrvata iz BiH i slabljenjem njihove političke pozicije. Konačni cilj je dekonstituiranje prava Hrvata u BiH i nestanak Hrvata u Bosni.
Zbog ponovnog rasta nezadovoljstva Hrvata u BiH, kao mehanizam očuvanja liderske pozicije Dragana Čovića na izborima 2018. godine, kao kandidat za Hrvatskog člana Predsjedništva vraća se beogradski igrač Željko Komšić. Ovaj puta kao kandidat DF-a. Željko Komšić sa 225.500 glasova pobjeđuje Dragana Čovića koji osvaja 154.819 glasova, a ostali kandidati osvojili su ukupno 48.025 glasova. Ukupan broj glasova bez Željka Komšića iznosi 202.844 što je manje od glasova koje je osvojio Željko Komšić te je apsurdna teza da Hrvati ne mogu izabrati svog člana Predsjedništva jer nemaju samo jednog kandidata. Hrvati nisu smjeli izabrati člana Predsjedništva jer to Draganu Čoviću osigurava neospornu poziciju žrtve i lidersku poziciju među Hrvatima u BiH , neophodnu za potpunu kontrolu hrvatskog naroda u BiH.
Od stvaranja DF-a pred izbore 2014. godine Željko Komšić, zahvaljujući Sifetu Podžiću oficiru KOS-a JNA, u DF učlanjuje veliki broj bivših KOS-ovaca i UDBA-ša među Bošnjacima. DF zahvaljujući snažnoj UDBAŠKOJ infrastrukturi u BiH osigurava Komšiću neupitnu pobjedu na izborima 2022. godine, unatoč stavu ne malog broja intelektualaca Bošnjaka kako Bošnjaci ne trebaju birati člana Predsjedništva Hrvatima. Na izborima 2022. godine za hrvatskog člana Predsjedništva samo su dva kandidata, Željko Komšić koji ponovno pobjeđuje sa 227.540 glasova, a Borjana Krišto osvaja 180.225 glasova. Potpuno je razvidno kako je to najmanji broj glasova za hrvatskog člana Predsjedništva i ako prihvatimo tezu da za Željka Komšića glasaju dominantno Bošnjaci kao činjenicu, to je tek nešto više od 42% od prvih poslijeratnih izbora 1996. godine kada je za hrvatskog člana predsjedništva glasovalo 425.556 Hrvata. Činjenica kako je biračko tijelo Hrvata u BiH, a time i ukupne populacije Hrvata u BiH, više nego prepolovljeno ne zabrinjava Čovića i njegov HDZ BiH već i dalje jedini problem vide u izboru članova Predsjedništva BiH.
Kandidatura Zdenka Lučića je ozbiljna prijetnja kako će potpuno ugroziti završetak realizacije Beogradskog projekta u BiH. Željko Komšić se ponovno ne može kandidirati, a Dragan Čović odlučio je kako se neće kandidirati, pa će kandidat HDZ-a za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine biti mlađahna Darijana Filipović koja iza sebe nije ostavila gotovo nikakav politički trag u Bosni i Hercegovini, osim kao prva pratilja Dragana Čovića. Lučić je svojom kandidaturom ugrozio završetak projekta Srpskog sveta pa je stoga nastala panika u Beogradu i kod Dragana Čovića. Kao rezultat panike, ali i oholosti uslijedio je pomalo nerazuman napad Dragana Čovića na Zdenka Lučića kao ratnog profitera, kriminalca, kosovara, Sarajevskog kandidata i agenta UDBE. Tom izjavom Dragan Čović prozvao je Ivu Lučića i brata mu Milana Lučića, a ne Zdenka Lučića što vjerojatno neće proći bez reakcije Ive Lučića, ali što je još opasnije povrijedio je razum velikog broja bivših pripadnika HVO-a.
Nakon ovoga nervoznog Čovićevog ispada na obljetnici mostarske podružnice HVIDRA-e, na zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora pod predsjedanjem Dragana Čovića, izvjesni Miro Grabovac Titan kao govornik izriče salve uvreda i prijetnji prema Zdenku Lučiću u kojima poziva na sklanjanje i uklanjanje što znači i fizičku eliminaciju kandidata Zdenka Lučića, što je zabilježeno tonskim audio zapisom sa sjednice. Ovo ne smije proći bez reakcije za to nadležnih organa gonjenja koji moraju poduzeti potrebne radnje i aktivnosti kako bi ove prijetnje istražile, zaustavile i procesuriali oni koji su ih upućivali Zdenku Lučiću, kao neovisnom kandidatu za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine ispred stranaka Petorke. Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini očekuje reakciju nadležnih organa gonjenja!
Ova analiza utemeljena je na brojkama koje su nesporne činjenice i razobličava sve spinove Dragana Čovića te ujedno predstavlja poziv ne samo bivšim braniteljima, već i svim Hrvatima u Bosni i Hercegovini s pravom glasa da napokon progledaju te smognu hrabrosti i kažu ne Draganu Čoviću i njegovoj kamarili. Projekt Srpskog sveta možemo vrlo jednostavno zaustaviti izborom Zdenka Lučića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.
Ivan Petrović / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
