Politički pluralizam i demokracija društveno je uređenje čiji je primarni cilj omogućiti narodu izbor političkog vodstva te na taj način onemogućiti bilo koji oblik apsolutizma ili tiranije. Oblik vlasti kao i mehanizmi njenog konstituiranja regulirani su zakonskim i podzakonskim aktima koji sprječavaju, ne samo manipuliranje procesom već i derogiranje procesa, izbora biranjem istih osoba na ključne dužnosti izvršne vlasti više od dva ili tri mandatna perioda radi onemogućavanja uzurpacije pozicija izvršne vlasti.
Prvi pouzdan pokazatelj narušavanja društvenog uređenja, u kome o vlastodršcima odlučuje narod (birači), su promjene zakona kojima se ukidaju zapreke reizbora dužnosnika na pozicije izvršne vlasti najčešće uz izlike nezamjenjivosti „velikih vođa“ ( V. Putin, Xi Jin PIN, RT Erdogan….). Nakon takvih promjena zakona ta društva više ne možemo promatrati kao demokratska jer poprimaju sve elemente apsolutističkih društava odnosno režima u kojima vlada tiranija. U današnjem društvu, svjedočimo pojavi sve više takozvanih vođa, odnosno državnih lidera, koji upravo sebe smatraju nezamjenjivima i jedinima koji su u stanju zaštiti državu i narod te uspostavljaju apsolutistički oblik vlasti. U takvim sustavima nije dopušteno preispitivati odluke velikih vođa, za osobni probitak i sigurnost nužno je odobravati ih bez obzira na posljedice po zajednicu. Rezultat te pojave je rastuća kriza u svijetu koja prijeti novim svjetskim ratom.
Poznata praksa skretanja pozornosti sa vlastitih problema je ukazivanje problema drugih i optužbe drugih za vlastite probleme. U tu svrhu sve prisutnije su izravne intervencije upravo takvih apsolutističkih režima u unutrašnja pitanja i prava manjih i slabijih država. Razvidno je da svako narušavanje postulata demokracije i procedura koje sprječavaju zloupotrebu institucija rezultira anomalijama u društvu.
DEMOKRATSKI IZBORI
Jedan od ključnih instrumenta provedbe volje naroda, pa čak i temelj demokracije je izborni proces (zato ga kolokvijalno i nazivamo festival demokracije). Osnovni preduvjeti izbornog procesa su mogućnost izbora (više kandidata) i slobodna volja birača. Čemu izborni proces ako birači nemaju stvarnu mogućnost izbora i slobodu pri izboru. Bilo kakva kompromitacija – narušavanje izbornog procesa dovodi u pitanje ne samo opravdanost, valjanost izbora i izbornih rezultata. Potpuno je opravdano pitanje svrhe provedbe izbornog procesa u uvjetima u kojima su ugrožena ova dva preduvjeta za provedbu demokratskih izbora.
S obzirom da, kako sam to već ustvrdio, živimo u vremenu sve prisutnijih „veličina“ u političkoj svakodnevnici, odnosno ljudi kojima je moć i vlast postala toliko draga da su spremni kršiti zakone, manipulirati medijima i javnosti, kontrolirati pravosuđe i razne druge metode kakao bi produžili svoj opstanak na vlasti. Svjesni činjenice da je izborni proces, do potpune promjene režima, jedini način njihovog ostanka na pozicijama vlasti to su i razradili razne metode kompromitacije odnosno kontrole izbornog procesa.
U manjim državama kao što je to Bosna i Hercegovina, najpouzdanija metoda je ukidanje slobodne volje birača. Dragan Čović i HDZ Bosne i Hercegovine ovu su metodu doveli do savršenstva. Koristeći poziciju vlasti i proračunska sredstva te institucija koje su „okupirali“ upravljaju sa njima kao da je to njihovo vlasništvo. Svako zapošljavanje (unatoč sveopće poznatoj praksi plaćanja za radno mjesto-zapošljavanje) uvjet je gubitka slobodne volje u izbornom procesu. Razni poticaji gospodarstvenicima, poduzećima i fizičkim osobama dodjeljuju se samo podobnima, odnosno svojim glasačima. Upisi na fakultete, srednje škole, polaganje ispita, liječenje koje zahtjeva komisijska rješenja sve je pretvoreno u mehanizam ucjene za gubitak slobodne volje birača.
Meni osobno najteže je bilo prihvatiti i posebno mi je bolna spoznaja o otimanju slobodne volje braniteljima. Prije svega, to je najpodmuklija i najnečasnija radnja jer je to urađeno baš onoj kategoriji našeg društva koja je pokazala najveće domoljublje i rodoljublje pa bi sukladno tome morala biti poštovana i zaštićena od svih a posebno ovakvih prljavih radnji. Osmišljen je pravi zločinački poduhvat kojim je upravo najčasniji i najzaslužniji dio našeg društva najprije osiromašen, zatim ponižen, a onda kao vrhunac podlosti pretvoren u poslušno stado bez prava na svoje mišljenje i stav. Takav odnos prema braniteljima proveden je od samog vrha vladajućih političkih struktura koje ja bezmalo karakteriziram kao moralne nakaze.
Provedba tog sotonskog plana ne bi bila moguća i bez samih branitelja, pa je razvidno da postoji ne mala odgovornost cijele braniteljske populacije za potpunu kontrolu od strane političkih moćnika. Ne samo da smo šutjeli kada su nekima među nama dodjeljivana prava koja ih ne pripadaju već je i većina pokušavala i u tome uspjela, sebi priskrbiti ono što ih ne pripada ( kupovanjem invalidnosti, izmišljanjem zapovjednih dužnosti pa čak i lažnim odlikovanjima). Nakon toga branitelji kao kategorija više nisu mogli ali ni smjeli reagirati kada je postalo razvidno da su čak i veća prava po braniteljskoj osnovi ostvarili neki koji nisu nikada niti bili branitelji, a takav je i sam Dragan Čović. Nismo reagirali ni kada su naši suborci koji su se usudili suprotstaviti tim moralnim nakazama od političara doživjeli razne oblike pritiska, progona i sramoćenja , već je ne mali broj branitelja sudjelovao u njihovom izopćenju i progonu.
Trebalo je zaslužiti povjerenje i simpatije moćnika. Prešutjeli smo najveću pljačku svih nas branitelja kada su nam dodijeljeni vrijednosni papiri u zamjenu za plaće u vrijeme rata, a onda taj novac otet za svega 3% od njegove nominalne vrijednosti. Kupljenim vrijednosnim papirima političari i njihovi ortaci privatizirali su poduzeća u kojima smo radili prije rata i uništili ih a nas su ostavili na ulici, dajući nam ponižavajuću skrb ili prijevremene mirovine kojima su nas onda ucijenili i pretvorili u moderne robove bez prava na svoje mišljenje.
Sve koji nisu prihvatili ova prljava i nečasna pravila primorali su da svoju egzistenciju potraže izvan države za koju su žrtvovali mladost, zdravlje i vrijeme provedeno u ratu vjerujući da se bore za nešto vrijedno i plemenito. U konačnici, branitelji su pretvoreni u poslušno biračko tijelo koje mora glasati po diktatu političkih moćnika koji im daju mrvice sa svoga stola.
IZBORNI INŽENJERING – KONTROLA IZBORNOG PROCESA
Već na prvom poslijeratnom izbornom procesu, na sve tri strane stvorena ja organizacija zadužena za kontrolu izbornog procesa, jer su sve tri strane bile spremne učiniti sve da zaštite teritorij koji su kontrolirali nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma. Ti izbori su bili sve samo ne demokratski izbori sukladno popisu stanovništva iz 1991 godine. Prognano stanovništvo nije glasalo u mjestima predratnog prebivališta već su glasali u sredinama u kojima su živjeli nakon progonstva. Rezultati tih izbora i prva poslijeratna vlast ustrojena temeljem rezultata takvih izbora praktički je verificirala ratna osvajanja i to se neće promijeniti niti do današnjeg dana. Međutim, svjesni važnosti izbornog procesa ti ratni i poratni profiteri koji su se prometnuli u nezamjenjive političke veličine su mehanizam kontrole izbornog procesa stvoren na tim prvim izborima, uz opravdanje da time štite nacionalne interese, nastavili koristiti na svim narednim izborima kako bi očuvali svoje pozicije u vlasti, ovaj puta pravdajući to dogmom da su upravo oni jedini zaštitnici nacionalnih interesa.
Za kontrolu izbornog procesa, odmah nakon rata korišteni su najčešće pripadnici braniteljske populacije i to iz dva razloga:
-Nacionalni zanos koji je bio prisutan kod te populacije.
-Autoritet branitelja kod ostale populacije pa se nitko nije usudio suprotstaviti.
Organizirani su timovi od lojalnih stranačkih kadrova koji su bili zaduženi nemoćne dovoziti na biračka mjesta i umjesto njih glasovati. Uzimali su osobne iskaznice od onih u koje nisu bili sigurni kako će glasati, a bili su „dužni“ glasati za njih, i onih koji nisu mogli ili htjeli izaći na izbore te glasanja u njihovo ime. Pred kraj izbornog dana članovi tih timova šetali su po raznim biračkim mjestima i glasali u ime onih koji nisu izašli na izbore, a to su im omogućavali članovi biračkih odbora. Naj lojalniji i ujedno najnečasniji članovi takvih timova glasali bi čak i više desetaka puta. Takvi timovi postojali su, pa i još uvijek postoje u svim sredinama unatoč značajnom napretku izbornog procesa.
Birački odbori i povjerenstva od izbornih mjesta preko općinskih, županijskih pa sve do Središnjeg izbornog povjerenstva bili su sastavljeni od poslušnih stranačkih kadrova sa zadaćom eliminacije bilo kakvih prigovora, primjedbi sa konačnim ciljem ozakoniti taj zatrovani i nezakoniti izborni proces.
Apsurd ovakvog izbornog procesa je Središnje izborno povjerenstvo/Centralna izborna komisija koja bi trebala biti neovisno tijelo, ali u kojoj su sjedili i sjede sve probrani stranački kadrovi koji su formalno otkazivali stranačko članstvo nakon imenovanja u komisiju. Neupitno je da je njihov zadatak bio odbaciti sve žalbe na izborni proces i tako kompromitirane, nezakonite izbore proglasiti važećima i potvrditi izborne rezultate koji su sve samo ne odraz slobodne volje birača.
Tako su provedeni svi izbori u Bosni i Hercegovini i usuđujem se ustvrditi da je Čovićev HDZ koristio najprljavije metode za kontrolu izbornog procesa i uništavanje oporbe unutar svog naroda. Kontrola vlastitog naroda bila je najvažnija jer je bila instrument ostanka na lasti u svrhu osobnog bogaćenja. Istim metodama Milorad Dodik ostvario je kontrolu u Republici Srpskoj uz svesrdnu potporu Beograda i Londona. Taj saveznički dvojac udružen u blokadi funkcioniranja institucija BiH, uz pomoć KOS-ovske družine oko Željka Komšića, Sifeta Podžića i Fikreta Muslimovića nisu birali metode u učvršćivanju svoje vladavine i pljački Bosne i Hercegovine. Najveća prijetnja Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku su usvojene promjene izbornog zakona i uvođenje tehničkih promjena kojima je cilj kontrola izbornog procesa sa ciljem sprječavanja izbornog inženjeringa. Gubitak mehanizama kontrole izbornog procesa proizveo je strah od mogućeg gubitka izbora, napose nakon pojave neovisnog kandidata Zdenka Lučića čiji je integritet toliko čvrst da ga Dragan Čović ni na koji način ne može ugroziti.
Izborni proces – Festival demokracije na bosansko-hercegovački, Čovićev način, je sve samo ne legalan i legitiman, a vrhunac licemjerja je tako izabrane predstavnike proglašavati legitimnim i legalnim. Gubitka statusa majoriziranog izabranog predstavnika značio bi i kraj vladavine nad svojim narodom i gubitak pozicije osobne moći ali i ugrozu projekta Srpskog sveta-Velike Srbije. Dragan Čović i njegova svita nadaju se svesrdnoj pomoći Beograda, ali i beogradskih saveznika iz Republike Hrvatske.
Zato, ovaj puta budimo svoji, birajmo svojom slobodnom voljom pravo našoj djeci da slobodno i samostalno odlučuju o svojoj budućnosti.
Ivan Petrović / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
