Svaki povratak u moju Hercegovinu za mene je poseban događaj. Nije to samo dolazak na odmor, nego povratak korijenima, ljudima koje volim i uspomenama koje nosim cijeli život. Već nekoliko dana boravim u svom rodnom kraju i ponovno osjećam onu posebnu emociju koju može razumjeti samo čovjek koji je dugo živio daleko od svog doma.
Hercegovina me i danas ostavlja bez daha. Njezina ljepota, kamen, rijeke, vinogradi, mirisi ljeta i ljudi velikog srca bude u meni ponos što pripadam ovom kraju. Dok jedem naše hercegovačke trešnje, za koje uvijek kažem da su najbolje na svijetu, i dok sjedim s prijateljima iz mladosti, osjećam onu toplinu koju ne može zamijeniti nijedna velika europska metropola.
Ali svaki moj dolazak počinje na istom mjestu – kod mojih pokojnih.
To je trenutak koji nitko ne vidi, ali koji za mene ima najveću vrijednost. Stanem pokraj njihovih grobova, pomolim se i u tišini razgovaram s njima. Kažem im kako živim, što sam prošao i što me raduje. Kažem im i da mi nedostaju. Godine prolaze, ali praznina ne prolazi. Čovjek nauči živjeti s tugom, ali je nikada ne zaboravi.
Posebno mi nedostaje moj dragi brat Zdenko. Uz moje roditelje, njegov odlazak ostavio je veliku prazninu koju ništa ne može ispuniti. Ponekad mi se čini da ga očekujem iza ugla, da će se pojaviti s osmijehom i onom svojom dobrotom koju je nosio u sebi. Tada shvatim koliko vrijeme brzo prolazi i koliko su najvrjednije stvari u životu upravo ljudi koje volimo.
Nakon tih trenutaka krećem kroz svoj Široki Brijeg. Moram priznati da me ugodno iznenadilo ono što sam vidio. Grad izgleda ljepše, urednije i življe nego prije nekoliko godina. Uređen centar, novi sadržaji i vidljiv trud ljudi koji rade na razvoju grada bude optimizam.
Kao čovjek koji je znao javno kritizirati kada nešto nije bilo dobro, danas osjećam obvezu javno pohvaliti ono što jest dobro. Zato želim reći da je gradonačelnik na dobrom putu. Osjeća se nova energija, osjeća se želja za radom i napretkom. Upravo to želimo vidjeti mi iz dijaspore kada dođemo kući – da se naš kraj razvija i da ide naprijed.
No iza lijepe slike grada krije se nešto što me duboko zabrinulo.
Sjedio sam na kavi sa svojim dugogodišnjim prijateljima. Tu su bili profesori, odvjetnici, novinari, gospodarstvenici i ljudi koji cijeli život žive ovdje. Razgovor je trajao satima, a ono što sam čuo ostavilo je snažan dojam na mene.
Prvi put nakon mnogo godina osjetio sam toliku količinu razočaranja i umora među ljudima.
„Umorni smo“, govorili su.
Umorni od obećanja. Umorni od političkih prepucavanja. Umorni od priča koje slušamo desetljećima. Umorni od toga da se stalno govori o problemima, a malo toga rješava.
Neki su mi rekli da ih više ne zanimaju politički govori jer su previše puta bili izigrani. Drugi su govorili kako je među ljudima zavladao strah da otvoreno kažu što misle. Treći su upozoravali da se društvo opasno zatvara u krugove interesa iz kojih običan čovjek teško može izaći.
Slušao sam ih i osjećao tugu.
Ne zbog politike, nego zbog ljudi.
Zbog naroda koji je kroz povijest prošao ratove, progone i nepravde, a danas gubi vjeru da može mijenjati stvari.
Jedan ugledni odvjetnik izgovorio je rečenicu koju ne mogu zaboraviti:
„Miljenko, ljudi više ne vjeruju da njihov glas nešto vrijedi.“
Ta me rečenica pogodila ravno u srce.
Jer ako narod izgubi vjeru u sebe, tada gubi i vjeru u budućnost.
Zato danas želim poručiti svojim Hercegovcima i svim ljudima u Bosni i Hercegovini: nemojte odustati od sebe. Nemojte odustati od prava da birate i odlučujete. Demokracija nije savršena, ali je najbolji alat koji imamo da mijenjamo stvari.
Dolaze izbori. To nije samo još jedan politički događaj. To je trenutak kada svaki čovjek može odlučiti kakvu budućnost želi za svoju obitelj, svoju djecu i svoj kraj.
Nemojmo poslije govoriti da ništa ne možemo promijeniti ako prije toga nismo pokušali.
Ako smatramo da postoje bolji ljudi, podržimo ih. Ako vjerujemo da postoje nove ideje, dajmo im priliku. Ako mislimo da su neki političari izgubili dodir s narodom, recimo to na izborima.
Promjene ne dolaze same od sebe.
Njih donose hrabri ljudi koji se ne boje preuzeti odgovornost.
Hercegovina je kroz svoju povijest uvijek rađala takve ljude. Rađala je vizionare, graditelje, branitelje, poduzetnike i domoljube. Zato vjerujem da i danas imamo snage pronaći put prema boljoj budućnosti.
Dok sam posljednjih dana gledao zalazak sunca nad hercegovačkim brdima, razmišljao sam o svemu što sam čuo i vidio. Osjećao sam istodobno ponos i zabrinutost. Ponos zbog ljepote našega kraja i naših ljudi, a zabrinutost zbog osjećaja beznađa koji se polako uvlači među narod.
Ali na kraju ipak prevladava nada.
Jer dok god postoje ljudi koji vole svoj zavičaj, koji se vraćaju svojim korijenima i kojima je stalo do budućnosti svoje djece, postoji razlog za vjeru da možemo bolje.
Hercegovina zaslužuje bolje.
Naša djeca zaslužuju bolje.
A budućnost neće stvoriti političari sami.
Stvorit ćemo je svi zajedno.
Miljenko Prskalo Midas
