Trnjak Fest je zamišljen kao manifestacija posvećena vinu, gastronomiji, turizmu, kulturi i lokalnom identitetu. Ali u Hercegovini, gdje se granica između javnog događaja i političkog rituala često briše, nije iznenađenje da se pojavi Vladar s pratiljama koje se vole pojavljivati svuda gdje postoji kamera, bina, mikrofon ili prilika za simboličnu dominaciju. Vladar je, uz dvije sestrice pratilje, prošetao festivalom kao da obilazi vlastiti posjed, a ne događaj koji pripada zajednici, vinarima i ljudima koji stvarno rade. Ovaj obilazak nije bio protokol, nego performans. I upravo zato zaslužuje političku analizu.

U Hercegovini, politička moć često se ne demonstrira govorom, nego pojavom. Dolazak na manifestaciju nije čin potpore, nego čin nadzora: “Evo me, da znate tko je gazda.” Njegovi obilasci nisu posjeti, nego procesije. Društvo dviju sestrica pratilja dodatno pojačava simboliku. One su lutke na koncu Vladara i nisu nikakvi politički akteri, nego vizualni elementi: osmijeh, klimačice, lutke na koncu i potvrđivačice. Njihova funkcija je jednostavna: stvarati dojam da je vođa okružen lojalnošću, da se oko njega kreće mali svijet koji mu služi kao ogledalo. U društvu su se pojavili još neki dužnosnici za koje Vladar još uvijek sumnja, jesu li na njegovoj ili strani Lučića? Zato Vladar po četvrti puta u posljednjih mjesec dana dolazi u Ljubuški. Nije siguran u sebe i ljude poput gradonačelnika i ministre koji bi mogli preko noći podržati svoga zemljaka i sugrađanina Zdenka Lučića i tako dati šup kartu dosadanjem neprikosnovenom Vladaru. To je estetika moći kakvu poznajemo iz političkih sustava gdje se autoritet ne gradi rezultatima, nego ritualima u kojima prinoseći žrtve Vladar uvjerava sam sebe kako je on moć i vlast. Pažljiviji kroničari i analitičari zbivanja oko Vladara primijetili su kako i fotografije koje su s Trnjak Festa ne odaju više veliko Vladarovo samopouzdanje. Čini se da brojni posjeti Ljubuškom u posljednje vrijeme otkrivaju Vladarevo nepovjerenje prema Ljubuškim Hadezeovcima koje svojim posjetama želi uvjeriti, kako on još uvijek taj koji bi trebao biti njihov izbor. No klima se definitivno mijenja, kako u središnjici HDZ BiH tako i u gradskom odboru HDZ Ljubuški.

Trnjak Fest kao pozornica, a ne kao događaj

Vinari, sommelieri, organizatori, svi oni koji stvarno nose festival, postali su statisti u političkom teatru. Njihov rad, trud i znanje poslužili su kao scenografija za petnaest minuta šetnje i nekoliko fotografija. Ono što je trebalo biti slavlje lokalne sorte pretvoreno je u PR poligon osmišljen od dečeca iz Jablanice inače nekadašnje uzdanice stranke Radom za boljitak, čiji je otac u „Tamnici naroda“ pogađate radio za Službu državne bezbednosti. Nije važno vino, nije važan terroir, nije važna priča o trnjku. Važno je da se vide Vladar i njegova pratnja, tko ga dočekuje i tko mu se sklanja s puta. To je stara primitivna politička matrica. Institucije i događaji postoje da bi služili političkoj slici, ne obrnuto. Kada političari obilaze festival kao da je njihova privatna prćija, to šalje jasnu poruku: „Nema javnog prostora koji nije pod našom šapom“. Nije bitno što se ne kaže naglas, bitno je što se vidi. A vidi se sljedeće:

• da se politička prisutnost Vladara i pratilja podrazumijeva
  
• da se očekuje pozornost i naklonost
  
• da se manifestacije koriste kao instrument političkih igrokaza
  
• da se lokalna zajednica tretira kao publika.

To je logika političkog feudalizma, a ne moderne demokracije.

Dvije pratilje kao politički simbol

Njihova uloga je privatna, ali i politička. One su dio koreografije. Jedna je osobni kandidat Dragana Čovića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a druga joj je rođena sestra, na dužnosti ministrice Prometa i veza Federacije BiH.

U političkoj komunikaciji, pratnja ima funkciju:

• stvaranja dojma popularnosti
  
• potvrđivanja hijerarhije
  
• vizualnog “omekšavanja” Vladara
  
• stvaranja atmosfere nedodirljivosti

Upravo zato je njihov smiješak važniji od bilo kojeg govora. Smiješak poručuje: “Sve je u redu, sve je pod kontrolom, sve ide kako treba.” A zapravo baš i ne ide. Zdenko Lučić, brigadni general HVO-a iz Ljubuškog pomrsio im je mnoge račune i prijeti preuzimanjem stranke. Mnogo je nezadovoljnika unutar HDZ BiH koji u Lučiću vide spas za sebe, za samu stranku i spas za Hrvate u Bosni  i Hercegovini. Zanimljivo će biti ovo ljeto u HDZ BiH.

Problem Trnjak Festa nije što je Vladar došao, jer svatko ima pravo doći. Problem je kako je došao i s kim. Zbog svega javno napisanog, poznatog i nepoznatog, sada mnogi članovi HDZ BiH, od utemeljitelja do mladeži žele da Čović odstupi. Odstupi sa svih dužnosti, uključujući dužnost Predsjednika HDZ BIH. Zašto? Zbog njegove komunističke prošlosti, zbog uloge agresora na Bosnu i Hercegovinu i Republiku Hrvatsku, zbog desetljetnih laži o zastupanju interesa Hrvata preko izbornog zakona do kanala na hrvatskom jeziku, zbog laži o izvrsnosti u njegovom obrazovanju, zbog nepotizma, zbog koruptivnog sustava koji je izgradio preko stranke za sebe i svoju obitelj, zbog veličanja totalitarsitičkog komunističkog režima i čega još sve ne…

Problem Trnjak Festa je što se javni događaj pretvara u privatne rituale i dodjeljivanje ambasadorske uloge vinskih cesta jednoj od lutki na koncu Dragana Čovića. Je li to nešto što je nužno? Problem je što se politička moć demonstrira kroz prisutnost, a ne kroz rezultate. Problem je što se zajednica navikava na to da je normalno da se političari pojavljuju kao gospodari, a ne kao gosti. Najveći Čovićev problem je što se ljudi ohrabreni djelovanjem Zdenka Lučića ne mire s tim da je tako “oduvijek bilo” i da će tako “uvijek biti” i smatraju da je došlo vrijeme kazati zbogom Vladaru.

Trnjak Fest je trebao biti priča o vinu. Umjesto toga, postao je još jedna epizoda političkog reality showa ili Hollywooda Vladara i njegovih lutkica na koncu s treptačima i rotiljkama, kako to slikovito u svojim javnim istupima opisuje Zdenko Lučić.

Čović i dvije sestrice pratilje nisu došli podržati festival. Došli su potvrditi sebe. A zajednica, vinari i organizatori zaslužuju više od toga. Zaslužuju da se njihov rad poštuje, a ne koristi. Zaslužuju da manifestacije budu prostor kulture, a ne jeftinog političkog marketinga.

Neki možda smatraju kako je brigadni general HVO-a, inače rođeni Ljubušak trebao biti nazočan ovom događaju u svome Ljubuškom i pokazati Vladaru kako svako javno okupljanje nije njegovo, od onog sramotnog ulizivanja s Oltara na blagdan Svetog Ante do Trnjak festa. Međutim, mnogi smatraju kako bi dolazak na manifestacije i festivale gdje se pojavljuju Vladar i njegovi podanici bilo samo davanje legitimacije dosadašnjoj strahovladi Dragana Čovića.

Zdenko Lučić svojim nepojavljivanjem jasno ukazuje na to, kako ne želi biti u društvu s Vladarom i njegovim poslušnicima. Dragan Čović nikada neće dobiti legitimitet od Zdenka Lučića i zato se brigadni general HVO-a ne pojavljuje na manifestacijama na kojima sudjeluje osoba koja je ponosna na svih svojih 70 i više godina života i veličanje totalitarnog komunističkog režima i osoba koja je sudjelovala u raketiranju hrvatskih gradova poput Zagreba, Zadra, Šibenika, Splita, Dubrovnik, Gruda i na koncu Ljubuškog u kojega dolazi paradirati na manifestaciji Trnjak Fest. Apsurd ove i svih Vladarovih posjeta Ljubuškom je podsjećanja radi: „U raketiranju Ljubuškog od strane Jugoslovenske narodne armije u travnju 1992. godine poginulo je i ranjeno više osoba.“

I zato general Lučić je u pravu kada kaže:

„Narod traje onoliko dugo koliko pamti svoje žrtve!“

Sandra Nižić / OTPOR^.Media
kontakt autora [email protected]