U prijevodu kad se “nisam nikoga zaposlio” sudari s javnim poduzećima
Kad političar s dugogodišnjom apsolutnom i autoritarnom kontrolom nad strankom i institucijama javno kaže da “nikada nikoga od rodbine nije zaposlio”, građani imaju pravo postaviti jednostavno pitanje: „Je li problem samo u tome tko je osobno potpisao rješenje o zaposlenju, ili u sustavu u kojem se državna poduzeća, agencije i nadzorni odbori pretvaraju u produženu ruku rodbinske moći?“
Čovićev moto nije ispisan nikada na običnom papiru. Već je to kontinuitet uredskih-stolnih rokovnika ispred njegovih mnogobrojnih pratilja kroz godine, pod koji se ostavljaju ceduljice i crni novci prikupljeni od harača po državnim poduzećima, posredstvom direktora poslušnika. Njegovo vođenje politike i kadroviranje također predstavlja sivu zonu koju on pokušava brisati iz svoga životopisa, lažnim izjavama u medijima kada se treba predstaviti nevinašcem.
Tri su kategorije osoba koje on postavlja u ministarstva i javna poduzeća. Prva kategorija su oni koji na funkcije dolaze plaćanjem unaprijed određenih iznosa, za pojedinačna mjesta. Druga su oni koji dolaze na ta mjesta i svjesno idu u sumnjive aktivnosti, obećavajući bespogovorno izvršavanje svih naloga po cijenu svega. Treća kategorija je rodbina koja ide na funkcije s manje odgovornosti, ali s odličnim mjesečnim primanjima. Treća kategorija, nerijetko prima plaću u državnom sektoru i uopće ne dolazi na posao.
Ova pitanja nisu stvar trača, nego javnog interesa. Jer javna poduzeća nisu obiteljska poljoprivredna gospodarstva, nadzorni odbori nisu počasne lože za rodbinski bliske kadrove, a državne agencije poput BH ANSA, nisu mjesta na kojima se mandati mogu razvlačiti dok se ne nađe statut po mjeri čovjeka, npr. Čovićevog zeta.
U središtu rasprave nalazi se i upravljanje ključnim državnim sustavima. Primjeri iz prakse pokazuju da rukovodstvo u pojedinim institucijama traje godinama, često uz njegovu zaštitu i bez jasne odgovornosti prema javnosti. Takav primjer je opet supruga od Čovićevog omiljenog sestrića, koja ravna državnom Agencijom za predškolsko, osnovno i srednje obrazovanje još od 2008. godine pod sumnjivim i okolnostima imenovanja i produživanja VD mandata u prošlosti, dok on započinje različite projekte od interesa Dragana Čovića i istovremeno je zaposlenik JP Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar, koji ne dolazi na posao. Kada jedna kćerka Dragana Čovića biva godinama zamjenica direktora Službe za zapošljavanje hercegovačko-neretvanske županije i druga kćerka biva na popisu zaposlenika Centralne Banke BiH-glavne jedinice Mostar, sudarite se s nepotizmom i visokom korupcijom. Kada takva upravljačka mjesta zauzimaju osobe povezane rodbinskim vezama s Vladarom, otvara se pitanje kriterija: jesu li presudne stručnost i rezultati ili rodbinska bliskost?
Slična pitanja otvaraju se i kod nadzornih odbora velikih javnih poduzeća. To su tijela koja bi trebala nadzirati rad, štititi interes države i građana te osigurati transparentno upravljanje. Međutim, kada u njima sjede osobe povezane s političkim elitama ili čak obiteljskim krugom, povjerenje javnosti nužno slabi. Čak i kada je sve formalno u skladu sa zakonom, percepcija pogodovanja ostaje snažna i teško ju je ignorirati. Imamo primjer Čovićevog šogora kojega je Čović prvo namjestio da bude izvršni direktor u JP Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar, a nakon što je otišao u mirovinu koju je nabildao plaćama iz tog poduzeća biva postavljen za člana Nadzornog odbora JP Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar gdje i u mirovini prima izdašnu mjesečnu naknadu od države.
U tom kontekstu, ključno pitanje nije samo tko je nekoga formalno zaposlio. Pravo pitanje je: tko kontrolira procese zapošljavanja, imenovanja i produženja mandata? Jer u sustavima u kojima jedan Vladar ima dominantan utjecaj, odluke često nastaju izvan formalnih procedura, u krugovima moći koji nisu vidljivi javnosti.
Građani s pravom očekuju više. Očekuju transparentne natječaje, jasne kriterije i odgovornost za rezultate. Očekuju da se funkcije u javnim poduzećima dodjeljuju na temelju kompetencija, a ne lojalnosti i rodbinske i kumske povezanosti. Očekuju da nadzorni odbori nadziru, a ne da budu nagrada za rodbinsku pobočnu ili tazbinsku bliskost.
Zato izjava iz Nedjeljom u 2 “nikada nikoga iz svoje obitelji nisam zaposlio” ne zatvara temu, ona je tek otvara. Jer građane ne zanima samo tko je držao olovku. Zanima ih tko drži sustav. Tko odlučuje tko sjeda u direktorske fotelje, tko ostaje nakon isteka mandata, tko biva u mandatu vršitelja dužnosti direktora po nekoliko godina, što podliježe kaznenoj odgovornosti i tko ima pristup javnim resursima.
Povjerenje građana se ne gradi izricanjem notornih neistina u medijima. U suprotnom, svaka nova funkcija, svako novo imenovanje i svaka nova “slučajnost” samo produbljuje tvrdnju da javni sektor ne služi svima jednako, nego samo Čovićevoj rodbini i poslušnicima. Davno je izgubljena vjera u pravednost korumpiranog sustava na čijem čelu je Dragan Čović.
Danas tako imamo primjer uhljebljivanja trabanata iz takozvanog HNS-a na radna mjesta diljem JP Elektroprivreda HZ HB d.d.d Mostar, od samih predsjednika nebitnih strančica bez škole, alata i zanata do njihove rodbine, premještanja s jednog na drugo radno mjesto, a sve kako bi s tim mrvicama nebitne strančice bez članstva i legitimiteta, bile čvrsto vezne uz Čovića.
Ipak najveća uvreda građanima nisu ni rodbina, ni ti polupismeni čelnici nebitnih strančica, ni stranački podanici. Najveća uvreda je kad ih se pokušava uvjeriti da ne vide ono što im se desetljećima događa pred očima. U konačnici, ono što ostaje nije pitanje je li Čović osobno potpisao nečiji ugovor o radu.
Za sve Hrvate u Bosni i Hercegovini bitan je upit:
„Kako je moguće da Dragan Čović lažno izjavljuje pred svekolikim pučanstvom državne dalekovidnice kako nema nikakve njegove odgovornosti, ni moralne, ni političke ni bilo koje druge za korumpirani sustav, kojim upravlja i nadzire ga više od dva desetljeća i kojega je svojeručno izgradio?“
Ivan Kovačević / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
