Zdenko Lučić se u posljednje vrijeme kao nitko do sada profilirao kao persona javnog života u Bosni i Hercegovini koji dosljedno i argumentirano promišlja međunarodne odnose i utjecaj globalnih aktera, posebno Sjedinjenih Američkih Država, na unutarnje prilike u zemlji. Njegovi istupi ukazuju na jasno razumijevanje geopolitičkih kretanja i njihove refleksije na Bosnu i Hercegovinu, zbog čega ga mnogi vide kao najupućenijeg aktera kada je riječ o ovoj temi te ga mnogi vide kao budućeg hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine s velikim vezama i utjecajem u američkoj administraciji. Mnogi već danas zazivaju i vide kako će Lučić preuzeti Hrvatsku demokratsku zajednicu Bosne i Hercegovine.
Još prije mjesec dana Lučić je javno u televizijskim obraćanjima iznio procjenu da će Ured visokog predstavnika (OHR) zadržati puna bonska ovlaštenja, što se uklapa u nastavak politike međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini. Također je najavio imenovanje talijanskog diplomata, Antonija Landija, za novog Visokog predstavnika nasljednika gospodina Christiana Schmidta, čime je dodatno potvrdio da raspolaže informacijama i analizama koje nadilaze uobičajeni politički diskurs u Bosni i Hercegovini. U svojim nastupima Lučić je jasno i artikulirano odbacio predizborne narative o trećem entitetu koji dolaze iz određenih političkih centara u Banja Luke, Zagreba i Vukovara, ocjenjujući ih kao neodržive i štetne po stabilnost države. Umjesto toga Lučić se fokusirao na jačanje postojećih institucionalnih okvira, posebno naglašavajući značaj Washingtonskog sporazuma kao temelja za stabilnost i funkcionalnost Federacije Bosne i Hercegovine.
Politički utjecaj Lučića dodatno je ojačan činjenicom da je uspio pridobiti značajan broj stranaka Hrvatskog narodnog sabora, koji je ranije bio pod dominantnim utjecajem Dragana Čovića. Time je otvoren prostor za drugačiju političku dinamiku unutar hrvatskog političkog korpusa u Bosni i Hercegovini. Praktično, danas Lučić objedinjuje više političkih stranka i realne snage, nego Dragan Čović svojim HNS-om kojega održava umjetnim disanjem. U širem kontekstu, Lučić u svojim istupima sugerira da dolazi do promjene geopolitičkih odnosa, u kojima slabi utjecaj politika Dodika i Čovića povezanih s Rusijom, a jača uloga zapadnih saveznika i institucija. U tom svjetlu Lučić naglašava potrebu jačanja državnih institucija Bosne i Hercegovine i Federacije BiH, uz potporu Sjedinjenih Američkih Država, kao ključnog partnera u osiguravanju stabilnosti i daljnjeg razvoja zemlje kroz projekt Južne plinske interkonekcije i programe koncesija strateški značajnih zračnih luka u Mostaru i Sarajevu.
Sve nas upućuje na zaključak kako je Lučić nametnuo novi politički okvir u kojem se Bosna i Hercegovina snažnije veže uz zapadne političke i sigurnosne strukture, oslanjajući se na institucionalno jačanje i ustavne mehanizme, umjesto na etničke podjele i destabilizirajuće inicijative koje Dodik i Čović uobičajeno naručuju pred svaki izborni ciklus u Bosni i Hercegovini. General Lučić ovaj puta diktira tempo i ne dopušta da dosadašnji politički akteri u predizborno vrijeme ruše Bosnu i Hercegovinu i određuju uzuse ponašanja kako su bili navikli u prošlosti. Narodi u Bosni i Hercegovini zasitili su se politike podjela i politike vraćanja u rovove koje Lučić kao ratni general HVO-a oštro kritizira i osuđuje kao politike koje sva tri konstitutivna naroda drže u torovima, a sve kako bi oni mogli nastaviti crpiti milijune konvertibilnih maraka iz državnih poduzeća koja im po Lučićevim riječima služe kao obiteljski bankomati.
Možemo zaključiti kako Zdenka Lučića bosanskohercegovačka javnost promatra kao novu osobu na političkoj sceni, koja nastoji premostiti podjele i usmjeriti Bosnu i Hercegovinu prema stabilnijoj i predvidljivijoj budućnosti, oslonjenoj na jačanje institucija i međunarodnih partnerstava. Ne zavarava se Lučić i ne vidi situaciju u Bosni Hercegovini sjajnom i idealnom, osobito u odnosima triju konstitutivnih naroda, ali nudi viziju budućnosti, prosperiteta i boljeg života za sve njene stanovnike. Njegovo inzistiranje na ravnopravnosti konstitutivnih naroda, poštivanju ustavnog poretka i funkcionalnosti države u skladu je s temeljnim principima na kojima je uspostavljena Federacija BiH. U tom kontekstu, Lučić se može promatrati kao svojevrsni lučonoša političkog pristupa koji spaja unutarnju stabilnost i vanjskopolitičku orijentaciju prema ključnim saveznicima poput Sjedinjenih Američkih Država, čiji je utjecaj dugoročno bio presudan za očuvanje suvereniteta i stabilnosti Bosne i Hercegovine. Upravo ta kombinacija institucionalne dosljednosti i razumijevanja međunarodnih tijekova otvara prostor za novu fazu razvoja države u kojoj bi se interesi Bošnjaka, Hrvata i Srba gradili kroz zajedničke institucije, a ne kroz podjele koje godinama služe samo osobnom probitku Dodika i Čovića.
Ovakav pristup Lučića narodi u Bosni i Hercegovini doživljavaju kao simbol političkog zaokreta, odnosno figure koja nastoji ponuditi viziju u kojoj sva tri konstitutivna naroda imaju sigurnost, ravnopravnost i perspektivu unutar funkcionalne i međunarodno jasnije pozicionirane Bosne i Hercegovine.
Sandra Nižić / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
