Dragan Čović i negacija ljudskosti (alopieza)
Dragan Čović je s magistricom Valentinom Marinčić (kadar SOKO) u izdanju Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH predstavio knjigu “Menadžerski pristup životu”. Čović je po tko zna koji put za osobne interese iskoristio svekoliku potporu koju Vlada Republike Hrvatske daje projektima hrvatskog naroda u BiH te kao jednog od govornika i promotora knjige pozvao i potpredsjednika Vlade i ministra financija u Vladi RH g. Tomislava Ćorića.
U svom govoru dr. sc. Tomislav Ćorić je naglasak stavio na poglavlja o delegiranju i umijeću komuniciranja najvjerojatnije bez dovoljno informacija o praktičnom životnom iskustvu menadžera, akademika, političara Čovića koji je u svom završnom obraćanju posebno naglasio kako je knjiga nastala iz opsežne građe i iskustava samih autora. Usavršen u svom samostvaranju Dragan Čović i ovom prilikom koristeći autoritet Hrvatske akademije za znanost i umjetnost u BiH kao i autoritet Vlade Republike Hrvatske prikriva stvarne činjenice nastojeći svoj angažman u gospodarstvu, znanosti i politici prikazati sasvim drugačijim od onog što jeste. I ovom prilikom je za svoje ciljeve (političke ali i ekonomske) instrumentalizirao institucije i pojedince.
Kako sudionici ovog događaja ali i kasniji čitatelji knjige ne bi ostali uskraćeni za uvid u stvarne događaje praktičnog menadžerskog života generalnog direktora holdinga SOKO treba pogledati i građu koju Čović pokušava prikriti/sakriti.
Prevarantski umjesto menadžerskog pristupa životu
Jedan od primjera je dopis broj 074/97 od dan 18. veljače 1997. godine kojim tada generalni direktor SOKO-Mostar Dragan Čović komunicira s ministrom obrane Republike Hrvatske. Dopisom iznosi inicijativu i predlaže da se u transformaciju vlasništva SOKO uključe hrvatska poduzeća. Koristeći kako sam Čović kaže zainteresiranost i svekoliku potporu koju Republika Hrvatska daje kompaniji SOKO Čović je osmislio i prezentirao ambiciozni proizvodni i operativni program ultra lakih zrakoplova i ultra lakih helikoptera.
Umjesto vlasničke transformacije cijelog društva SOKO, o kojem je pisao u svom dopisu i kojeg je „predložio“ ministru obrane, u stvarnosti je pripremio i izvršio podjelu društva prema tkz. specifičnim sektorima i pogonima izdvojivši atraktivne nekretnine od približno 450.000 m2 poslovnih prostora u posebno poduzeće koje su privatizirale osobe iz njemu bliskog kruga odabranih osoba čime je počeo proces samostvaranja.
Jedno od novo nastalih gospodarskih subjekata je poduzeće Soko Air d.o.o. Mostar za kojeg je Dragan Čović bio ključni potpisnik i kreator ugovora o zajedničkom ulaganju s poduzećima iz Republike Hrvatske. Osmislio je i prikazao da će se kroz to novo društvo obnoviti i modernizirati nekadašnji zrakoplovni giganta “Soko” Mostar. Uvjereni u obećanja i prikazano stanje (proizvodnja i sklapanje lakih zrakoplova, proizvodnja zrakoplovnih dijelova, proizvodnja opreme za aerodrome) Croatia Airlines i Zračna luka Zagreb su 1997/98. godine ušli u partnerstvo.
Prilikom osnivanja društva Soko Air d.o.o. Mostar, ukupni planirani investicijski ciklus iznosio je 80 milijuna kuna, a iz službenih financijskih i revizorskih izvještaja razvidno je kako su hrvatski suosnivači uplatili svoje uloge te stekli po 33,33% vlasništva: Croatia Airlines d.d. je uloge kompenzirala i kroz licence, zrakoplovno-tehničku dokumentaciju te stručni kadar potreban za pokretanje proizvodnje.
Planirana dokapitalizacija do punih 80 milijuna kuna nikada se nije ostvarila jer je Čovićeva „perjanica“ ubrzo zapala u operativne probleme. Proizvodni i operativni program zajedničkog društva s hrvatskim poduzećima nikada nije zaživio u praksi zbog nedostatka svježeg investicijskog kapitala, zastarjele tehnologije kao i činjenice da je je nedugo nakon osnivanja poduzeće ostalo bez strojeva i alata.
Naravno program nije zaživio jer je Dragan Čović samostalno (bez hrvatskih poduzeća institucija) proveo vlasničku transformaciju SOKO u kojem je najvrjedniju imovinu privatiziralo nekoliko osoba koristeći certifikate i pljačkajući branitelje dajući im 2-3% nominalne vrijednosti. Velika priča na kraju se svela na rješavanje nagomilanih dugova i dugogodišnjih gubitaka, blokirane račune i sudske sporove s radnicima. Tijekom godina, vlasnička struktura se u SOKO Air mijenjala da bi u ožujku 2025. godine i Zračna luka Zagreb službeno prodala svoj preostali udjel, čime su prekinute izravne suvlasničke veze hrvatskih zrakoplovnih subjekata s tom mostarskom tvrtkom. Croatia Airlines se u potpunosti povukla iz vlasništva krajem 2017 godine.
Dragan Čović nikad nije ni imao namjeru da obnovi i modernizira giganta “Soko” Mostar jer je sve to bila još jedna u nizu prevara koje je Dragan Čović napravio u svom pristupu životu.
Samostvaranje imperija Dragana Čovića
Za razliku od stanja u kojem su ljudi subjekti, a ne objekti društva i u kojem društvo ulaže u ljudski kapital i omogućuje narodu da sam upravlja svojim sudbinama i razvojem (teorija autopoiesisa – samostvaranja) Dragan Čović je kao školovani partijski rukovoditelj i učenik totalitarnog režima zadnjih 30 godina formirao sustav u kojem hrvatski narod i organizacije služe isključivo ciljevima njega i odabrane skupine sljedbenika. Upravo je Čović svojim angažmanom i menadžerskom pristupu životu uspio da hrvatski čovjek postane tek običan, zamjenjivi “kotačić” u mehanizmu kojim on upravlja s isključivo jednim ciljem kapitalizacije (profit) kolektivne nesreće (teorija alopoiesisa-stvaranje drugoga).
Početkom rata umjesto da je kao generalni direktor SOKO Mostar rukovoditelj/menadžer radio na prilagodni tržištu i modernizaciji Dragan Čović je preuzeo upravljačku ulogu (daleko više od onog što mu je pripadalo) te osmislio projekte koji su njemu i njegovom krugu ljudi omogućili kapitaliziranje kolektivne nesreće, smrti i razaranja kao posljedica domovinskog rata. Dok je većina društva ekonomski propadala Čović i bliski krug rodbine i kumova (Mila Gadžić, Valerija Čuljak, Branko Kolobarića, Vedranka Gadžić, Josip Gojak, Ante Vidačak, Luka Jurilj, Marko Perić, Željko Lesko, Dragan Gadžić, Dragan Perić, Branko Drežnjak,……) bilježe nagli i neobjašnjivi skok u bogatstvu i društvenom utjecaju. Nabrojani za poslovno-političke krugove u Hercegovini predstavljaju institucionalni i formalni jamac očuvanja kapitala koji je izvučen iz „Sokola“ tijekom kontroverznih privatizacijskih postupaka s početka 2000-ih godina.
Čovićeva menadžerska struktura je uspješno provela projekte kao što su uvoz i preprodaja visokotarifne robe (cigarete i sl.) te transformacija/pljačka SOKO Mostar, a sve ostalo što je bilo vezano uz proizvodni i operativni program (autobusi EUROBUS – SOKO , bespilotne letjelice, ultra laki zrakoplov, ultra laki helikopter) se pokazalo kao neuspješno.
Stvarni događaji pokazuju kako nije bilo menadžerskih uspjeha, da nije bilo uspješnih projekata, te da u transformaciji jednog od najvećih subjekata Hercegovine nisu sudjelovale hrvatske tvrtke već Dragan Čović i bliski krug nalogodavaca, rodbine i kumova. Nalogodavci te suradnici i danas od Dragana Čovića traže povrat usluga i naknade za šutnju što on redovito ispunjava ali ne iz vlastitih sredstva već iz javnih resursa odnosno javnih poduzeća, agencija i ministarstava (npr. energetika, telekomunikacije, infrastruktura) u područjima s hrvatskom većinom koje drži pod kontrolom.
Zaključimo;
a) Podkapacitiran u menadžerskim vještinama za uspješno rukovođenje organizacijama koje se fokusiraju na stvaranje uvjeta u kojima timovi i pojedinci imaju širi kontekst i svrhu te gdje se uči i prilagođava promjenama na tržištu,
b) Kapacitiran za organizacije i sustav gdje se ljudi tretiraju kao alati koji moraju izvršiti ono što im je postavljeno kao zadatak samo s jednim ciljem da bi ostvarili kapitalizaciju za tvorce sustava – nalogodavce.
Hrvatski narod treba prestati biti alat i kotačić u mehanizmu kojim upravlja Dragan Čović.
Hrvatski narod treba sustav koji će se zalagati za održivost, društvenu odgovornost, povjerenje, znanje, zadovoljstvo kako bi bio istinski otporan na krize.
Marija Tavelić / OTPOR.Media
kontakt autora [email protected]
