U Bosni i Hercegovini sukob interesa nije incident, nego ustaljena praksa. Političke strukture, a napose Dragan Čović već godinama koriste javne resurse za privatne ciljeve, a institucije koje bi trebale reagirati nijemo šute i ništa ne poduzimaju. Najnoviji primjer dolazi iz Federacije Bosne i Hercegovine, gdje je federalna ministrica prometa i komunikacija Andrijana Katić dodijelila 3 milijuna konvertibilnih maraka RTV Herceg Bosne za navodno unaprjeđenje domačih radijskih i televizijskih sadržaja. Novac će se dodijeliti televiziji na kojoj je stalno i dominantno u prikrivenoj izbornoj promodižbi prisutna osobna kandidatkinja Dragana Čovića, gospođa Filipović, koja je opet sasvim slučajno, sestra ministrice Katić.

Javni novac za medij koji služi jednoj prikrivenoj kampanji

U pravno uređenim državama, ovakav slučaj bio bi predmet hitne istrage. U Bosni i Hercegovini, međutim, Središnje izborno povjerenstvo (SIP) ne vidi ništa sporno. A radi se o klasičnom primjeru situacije koju zakon vrlo jasno definira.

Zakon o sukobu interesa u institucijama vlasti BiH (državna razina) i Zakon o sukobu interesa u FBiH (entitetska razina) propisuju nekoliko ključnih zabrana:

–Članak 4. (FBiH): javni dužnosnik ne smije koristiti javne resurse radi privatne ili stranačke koristi.

–Članak 5. (FBiH): javni dužnosnik ne smije pogodovati članovima obitelji u poslovima koji uključuju javna sredstva.

–Članak 7. (BiH): zabranjeno je svako djelovanje koje stvara dojam da dužnosnik koristi funkciju radi privatnog interesa.

Dodjela 3 milijuna KM mediju na kojem je stalno i dominantno prisutna sestra ministrice i osobna kandidatkinja Dragana Čovića, ispunjava sve elemente privatnog interesa, obiteljskog pogodovanja i zlouporabe javnih sredstava. U pravnoj teoriji, ovo se naziva strukturalni sukob interesa. Situacija u kojoj su sama konfiguracija i tajming odnosa dovoljni da kompromitiraju integritet odluke, čak i bez dokaza o izravnoj namjeri.

Središnje izborno povjerenstvo kao instrument političkog obračuna

Drugi dio priče odvija se unutar samog Središnjeg izbornog povjerenstva. Zdenko Lučić i hrvatska “Petorka” redovno dobivaju prijave i bivaju kažnjavani, a prijave dolaze po instrukcijama nekoga iz SIP-a. Bosanskohrecegovačkoj javnosti je poznato da je član SIP-a koji je nekada ranije bio imenovan za glavnog tajnika HDZ BiH Vlado Rogić. Rogićev sin Teo danas radi kao voditelj ureda Dragana Čovića u Parlamentarnoj skupštini BiH.

To znači da:

–otac sudjeluje u nadzoru izbornog procesa,

–sin radi za Dragana Čovića koji ima izravan interes u odlukama SIP‑a.

Prema Zakonu o sukobu interesa u institucijama BiH, članovi tijela koja donose odluke moraju izbjegavati:

-situacije u kojima član obitelji ima izravan profesionalni interes,

-situacije koje mogu dovesti u pitanje nepristranost institucije,

– svaku aktivnost koja može biti shvaćena kao političko pogodovanje.

Ovdje se radi o institucionalnom sukobu interesa. Član SIP‑a sudjeluje u donošenju odluka koje imaju političke posljedice za Čovićeve protivnike s kojim je njegov sin profesionalno povezan.

To je pravno prepoznati rizik, čak i ako ne postoji izravna komunikacija između oca i sina. Sama činjenica odnosa stvara objektivnu sumnju u nepristranost, što je dovoljno da institucija bude kompromitirana. To je u Bosni i Hercegovini zbog neprovođenja lustracije devedesetih godina prošlog stoljeća ostalo normalno ponašanje i danas. Pojašnjenja radi, u bivšem komunističkom sustavu Čović je radio u JNA-KOS sustavu s bezbedonosnim certifikatom, a Vlado Rogić u sustavu državne bezbednosti. Pametnome dosta!

Zašto institucije šute?

U Bosni i Hercegovini postoji još jedan problem: zakoni o sukobu interesa su fragmentirani, slabo provedeni i često politički blokirani. SIP ima ovlasti sankcionirati prekršaje izbornog zakona, ali nema kapacitet sankcionirati vlastite članove. Povjerenstva koja odlučuju o sukobu interesa na državnoj i entitetskoj razini su politički imenovana i često ne funkcioniraju zbog partijskih uputa o opstrukcijama za njih štetnih posljedica.

Rezultat je sustav u kojem:

-sukob interesa nije iznimka, nego pravilo,

-javni novac postaje alat privatnih u ovom slučaju Čovićevih kampanja,

-a institucije koje bi trebale reagirati postaju dio problema.

Ovo nije samo priča o jednoj televiziji, jednoj ministrici ili jednom članu SIP‑a. Mnogo je takvih primjera medija koji se potkupljuju i politički usmjeravaju novcem svih nas poreskih obveznika. Ovo je priča o državi Bosni i Hercegovini u kojoj se javna sredstva sustavno prisvajaju i pretvaraju u privatne kampanje, a sukob interesa postaje politička tradicija. Sve dok se zakoni o sukobu interesa ne počnu primjenjivati dosljedno, Bosna i Hercegovina će ostati zemlja u kojoj vrijedi samo jedna poslovica:

„Izio vuk kenjca! Ili, još preciznije: Dok se nešto dokaže, izide konja trava!”

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini danas je odlučan i ne namjerava sjediti skrštenih ruku i promatrati kako se javni novac pretvara u privatni promidžbeni alat Dragana Čovića, koji je preko dva desetljeća iznad zakona u Bosni i Hercegovini. Umjesto toga svaku pojavu zlouporabe javnih sredstava, sukoba interesa i političkog pogodovanja javno će prokazati, uz potpuno korištenje svih raspoloživih pravnih instrumenata.

To uključuje:

–podnošenje prijava nadležnim tužiteljstvima,

–pokretanje postupaka pred povjerenstvima za sukob interesa,

–zahtjeve za nadzor i reviziju dodjele javnih novaca,

–obraćanje međunarodnim institucijama kada domaće strukture zakažu.

Kršenje pozitivnih zakonskih propisa i urušavanje demokratskih procesa u Bosni i Hercegovini neće ostati bez odgovora. Ako institucije ne rade svoj posao, bit će prisiljene raditi ga, jer demokracija ne može opstati ako se javni novac koristi kao privatni bankomat, a klasični sukob interesa postane politička norma.

I na kraju poruka lupežima:

“Nije ovo više vrijeme kad se krade pod plaštom vlasti, vaš plašt je poderan, a krađe evidentirane!”

Marija Tavelić / OTPOR^.Media
kontak autora [email protected]