Ponašanje vlasti na Balkanu, pa tako i u BiH, redovito dovodi do pitanja radi li se pri donošenju spornih odluka o teškom neznanju ili o korupciji pod tim izgovorom. Stotine (ili možda tisuće?) odluka raznih ministarstava i vlada dovedene su u pitanje reagiranjem civilnog društva i oborene sudskim presudama.
Nažalost, tužiteljstva općenito izbjegavaju procese protiv političara i istraživanje moguće korupcije, iako ona često izgleda kao jedino logično objašnjenje uporne podrške vlasti nekim investitorima, unatoč svim argumentima, sudskim presudama i otporu lokalnog stanovništva i nevladinih organizacija koje ukazuju na štetnost određenih projekata i negativan utjecaj na okoliš i kvalitetu života ljudi na tom području. Da ne govorimo o projektima započetim bez ikakvih dozvola, u kojima se određeni prostor u potpunosti devastira, otruje, nezakonito uzurpira, a život ljudi učini nepodnošljivim, dok investitori umjesto promptnog uhićenja i završavanja na dugogodišnjoj robiji dobivaju podršku vlasti, uz ignoriranje prosvjeda mještana i nevladinih organizacija.
S druge strane, osim kaznene, izostaje i moralna i politička odgovornost, s obzirom na to da su u ovdašnjoj političkoj kulturi to nepoznati pojmovi, pa donositeljima odluka ne pada na pamet podnijeti ostavku kad sud, i to ponekad u više navrata u nizu, utvrdi da su donesene odluke kojima se podilazi interesima investitora nezakonite. A, naravno, s takvom, na ovaj ili onaj način osiguranom podrškom institucija, ni investitorima ne pada na pamet odustati od projekata koji će im osigurati osobnu korist, bez obzira na svu štetu koju će oni prouzročiti za lokalno stanovništvo, pa i državu u cjelini, piše portal Odgovorno.ba.
Na tragu tog mehanizma funkcioniranja i simbioze Vlasti i Kapitala su i brojni energetski projekti. Uključujući i one koji nam se pokušavaju prodati kao potpuno neštetni za okoliš (Doduše, kad nam rudnike litija pokušavaju prodati kao potpuno neštetne i kad ljudima usred njihovog životnog prostora, umjesto obećanog etno sela i razvoja turizma nezakonito, bez ikakvih dozvola, otvore rudnik ugljena ili umjesto zakonitih rješenja odluče da kao vlast stvore i održavaju divlji deponij, gazeći po pravnoj državi i provocirajući ekološku katastrofu, sve ostalo je manje-više normalno).
Jednom od tih “normalnosti” bavi se ovih dana Centar za životnu sredinu, reagirajući tužbama na dva rješenja Federalnog ministarstva okoliša i turizma za projekte vjetroelektrana.
Radi se o planiranim projektima VE “Slovinj“ kapaciteta 138 MW i VE “Dževa“ kapaciteta 46 MW na teritoriju općine Glamoč, za koje je Federalno ministarstvo okoliša i turizma donijelo rješenja da – nije potrebna detaljna procjena utjecaja na okoliš.
Da ponovimo – “nije potrebna detaljna procjena utjecaja na okoliš”???
Pri čemu se taj zaključak (ionako sporan – mislim, zašto za bilo koji projekt ne bismo imali detaljnu analizu i procjenu utjecaja na okoliš, što bi se reklo “zlu ne trebalo”) izvede na temelju “friziranih” podataka.
Kako su u svojim tužbama naveli iz Centra za životnu sredinu – u dokumentaciji koja je prethodila ovim rješenjima nisu uzeti u obzir svi negativni utjecaji koji su trebali biti uzeti u obzir, kao što ni dokumentacija ne prikazuje stvarno činjenično stanje.
“Kumulativni utjecaj ovih projekata s drugim postojećim i odobrenim projektima nije bio prikazan u mjeri koja bi omogućila Ministarstvu da donese pravilnu i zakonitu odluku. Mnoga pitanja su ostala neodgovorena, uslijed čega Ministarstvo nije moglo primijeniti podzakonski propis u donošenju svoje odluke“, istaknula je Sonja Kosanović, pravnica Centra za životnu sredinu.
Ona je napomenula i da se u konkretnom slučaju radi o tzv. fragmentaciji projekta, koja se koristi kao praksa investitora diljem svijeta kako bi se prikazali manji negativni utjecaji i samim time zaobišle strože mjere procjene utjecaja na okoliš i skratile procedure.
“Fragmentacija projekata je već dobro poznat sustav i to nisu izmislili domaći investitori. Radi se o situacijama gdje isti ili povezani investitori jedan veliki projekt razdvajaju na više manjih, “prihvatljivijih“ projekata kako bi mogli izbjeći obvezu detaljne procjene utjecaja na okoliš”, podsjećaju iz Centra javnost, ali prije svega, “neupućenu” vlast. Naglašavajući:
“U europskoj sudskoj praksi ovakvo izigravanje zakona već je odavno prepoznato i sankcionirano, a u znanstvenoj literaturi su utvrđeni kriteriji po kojima se procjenjuje može li se više manjih ili umjerenih projekata promatrati kao jedan veliki projekt, i u skladu s tim vršiti ocjena dokaza u upravnom postupku. Na primjer, ako su postupci za te projekte pokrenuti istovremeno ili u kratkom vremenskom razmaku, ako su investitori međusobno povezani ili se radi o jednom investitoru, ako se tehnička dokumentacija zasniva na iznimno sličnom ili čak istom opisu, mjerama i prikazu utjecaja, ako su projekti funkcionalno povezani, te ako se nalaze u blizini jedan od drugog, onda vrlo vjerojatno pred sobom imate slučaj fragmentacije projekta“.
Odnosno, pokušaj “zaobilaženja zakona”. I potencijalne sustavne korupcije, ukoliko se vlast pravi neupućena (kao u slučaju solarne elektrane u Podnovljima, formalno podijeljene na stotinjak malih kako bi se izbjeglo plaćanje koncesijskih naknada) i, pored svega drugog, ostavlja proračune bez novca koji bi morao završiti u njima.
Iz Centra za životnu sredinu naglašavaju da su se na tužbe odlučili ne kako bi ovaj projekt blokirali ili „obarali“, nego “kako bi pokušali uvesti red u proces ishođenja dozvola, koji previše sliči na loša iskustva koja smo onomad imali sa „šakom i kapom“ dodijeljenim koncesijama i dozvolama za hidroenergetske projekte“.
Dodajmo samo još da “uvođenje reda” podrazumijeva i odgovornost za učinjene greške i nezakonite odluke (bez obzira na to jesu li plod neznanja, koruptivnih radnji ili “dobrih namjera”). I podnošenje ostavki iz moralnih razloga, kao neki minimum u takvim situacijama.
