U ovoj analitičkoj kolumni navodimo razloge zbog kojih brigadnog generala Zdenka Lučića hrvatski birači prepoznaju kao autentičnog, najkredibilnijeg i najrelevantnijeg kandidata za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Politička dinamika hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini posljednjih je dvadeset godina obilježena snažnom dominacijom stranačkih struktura, usko vezanih uz obiteljski krug Dragana Čovića, te ograničenim prostorom za pojavu autonomnih političkih aktera. U takvom okruženju kandidatura Zdenka Lučića predstavlja izuzetak koji je otvorio prostor za novu vrstu političke artikulacije, onu koja se ne oslanja na tradicionalne obrasce stranačke kontrole, nego na profesionalni integritet, ratni legitimitet i modernu komunikacijsku strategiju.

1. Autonomija političkog djelovanja: Odmak od stranačke patronizacije

Jedan od najistaknutijih elemenata Lučićeve političke pojavnosti je percepcija njegove autonomije. Za razliku od većine kandidata koji su se u proteklim izbornim ciklusima oslanjali na stranačke strukture, Lučić je u javnosti prepoznat kao politički akter koji ne djeluje pod patronatom stranačkih centara moći. Ova se percepcija dodatno naglašava u kontrastu s kandidatkinjom Darijanom Filipović, koju birači prema javnim komentarima i političkim analizama, percipiraju kao politički instrument i lutku na koncu Dragana Čovića, koji iako u osmom desetljeću života želi držati sve konce u svojim rukama. Takva percepcija stvara jasnu distinkciju između kandidata koji se doživljava kao produžena ruka stranačke hijerarhije i kandidata koji se vidi kao samostalni nositelj političke volje.

Lučićev politički kapital u ovom segmentu proizlazi iz:

• nepostojanja stranačkih dugova,
  
• profesionalno izgrađenog profila,
  
• reputacije osobe koja ne ulazi u Predsjedništvo BiH kao eksponent partikularnih interesa.

U politološkoj analizi, takva autonomija predstavlja rijetku pojavu u Bosni i Hercegovini, što dodatno pojačava percepciju njegove autentičnosti.

2. Profesionalni i ratni legitimitet kao temelj političke vjerodostojnosti

Lučićev profesionalni i vojni životopis čini drugi ključni element njegove političke prepoznatljivosti. Kao pravnik, brigadni general HVO-a i sudionik u formiranju Združenog stožera Vojske Federacije BiH, Lučić posjeduje kombinaciju iskustva koja se u političkoj teoriji često opisuje kao institucionalni kapital.

Njegov ratni put i dosadašnji rad u institucijama Federacije BiH doprinose percepciji stabilnosti, predvidljivosti i kompetentnosti. Za birače, takav profil predstavlja jamstvo institucionalne ozbiljnosti, osobito u kontekstu funkcije koja zahtijeva visoku razinu političke i sigurnosne odgovornosti.

Ovakav profil kandidata često se povezuje s konceptom legitimnosti izvedbe (performance legitimacy), gdje se politička vjerodostojnost ne gradi na ideološkim porukama, nego na demonstriranoj sposobnosti upravljanja složenim sustavima.

3. Digitalna kampanja kao indikator modernizacije političke komunikacije

Treći element kojim se ističe u analitičkim promatranjima jest Lučićeva digitalna kampanja, koju građani i analitičari opisuju kao dosad neviđenu u Bosni i Hercegovini. U kontekstu političke komunikacije, digitalna strategija predstavlja ključni indikator modernizacije političkog djelovanja.

Lučićevu kampanju na društvenim mrežama i digitalnim platformama karakterizira:

• profesionalna produkcija sadržaja,
  
• konzistentna komunikacija s publikom,
  
• vizualni identitet usklađen sa EU i SAD standardima izbornih utrka,
  
• precizno ciljanje različitih skupina birača, uključujući mlade i dijasporu,
  
• upotreba narativa koji kombinira napade na dosadašnje kriminalne politike, stručnost, stabilnost i modernost.

U politološkom smislu, ovakav pristup predstavlja odmak od tradicionalnih kampanja u BiH, koje su često obilježene zastarjelim komunikacijskim metodama, ograničenom digitalnom prisutnošću i nedostatkom profesionalne produkcije. Lučićeva kampanja se tako pozicionira kao digitalna transformacija hrvatskog političkog komuniciranja u BiH, što dodatno jača percepciju njegove modernosti i kompetentnosti.

Dovoljno vam je pogledati i usporediti profile Lučića, Filipovićke i Kovačevića na društvenim mrežama i uočiti ćete Lučićevu uvjerljivu supremaciju kroz moderne fotografije, video isječke, jasno usklađeni kolorit, pozorno odabrane fontove i stilske varijante slova te uvijek prisutan liderski i generalski stav koji odaje povjerenje. Kad pogledate na društvene mreže Filipovićke stječete dojam kako to rade početnici, jer njezini profili na onoga tko ih promatra ostavljaju dojam da ste na nekom vašaru, s neusklađenim bojama i sadržajima, bez ikakvih naznaka liderstva kod nekoga tko želi u Predsjedništvo BiH. Da ne spominjemo Kovačevića čiji profili nisu ni uočljivi ni prepoznatljivi, odnosno nisu uopće za ozbiljnu usporedbu s bilo kime i predstavljaju čisti amaterizam. A kada ste amaterski predstavljeni analogno tome, ne možete zračiti nikakvim liderskim osobinama.

4. Narativ stabilnosti i institucionalnosti

Za razliku od političkih aktera koji se oslanjaju na već ustaljene i zastarjele narative, Lučić u svojoj komunikaciji naglašava važnost:

• institucionalne stabilnosti,
  
• međunacionalne suradnje,
  
• ustavne odgovornosti,
  
• pravnog poretka kao temelja političkog djelovanja.

Ovaj narativ odudara od prakse u kojoj se dosada Predsjedništvo najčešće koristilo kao platforma za političke sukobe i medijske tenzije. Ovakav Lučićev pristup može se interpretirati kao pokušaj redefiniranja funkcije člana i samog organa Predsjedništva BiH. Od političke arene prema instituciji koja treba osigurati stabilnost i kontinuitet državnih procesa. Sinteza navedenih elemenata pokazuje da se Zdenko Lučić, prema percepciji javnosti, profilirao kao kandidat koji predstavlja odmak od dosadašnje političke paradigme. Njegova autonomija, profesionalni i ratni legitimitet, neupitna pripadnost hrvatskom identitetu, modernizirana digitalna kampanja, svakodnevna prisutnost na društvenim mrežama i narativ institucionalne stabilnosti stvaraju sliku modernog političara koji nudi alternativu stranački kontroliranim modelima političkog djelovanja.

U tom smislu, Lučićev politički uspon u posljednja dva mjeseca predstavlja izvjestan proces rekonstrukcije hrvatske političke reprezentacije u Bosni i Hercegovini na predstojećim listopadskim izborima, nakon više od dva desetljeća dominacije Dragana Čovića i njegovih obiteljskih struktura unutar HDZ i HNS-a.

Jedno je sigurno, a to je da nakon listopadskih izbora ništa u Bosni i Hercegovini neće biti isto, kada su u pitanju odnosi snaga unutar hrvatskog političkog korpusa. Činjenica je kako se Lučić već prije početka kampanje za listopadske izbore nametnuo kao novi lider hrvatskog naroda, kako kroz javne nastupe, tako i kroz programsku orijentaciju. Ovo nam zorno potvrđuju svakodnevni iskazi povjerenja koje mu putem društvenih mreža i na ulicama gradova odaju ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, gdje god da se Lučić pojavi.

Marija Tavelić / OTPOR^.Media
kontakt autora [email protected]