Bio sam večeras na Bilima, u sumrak, u miru. Zapalio sam svijeću i pomolio se za one čija su imena na bijelim križevima, ali i za sve one koji su stradali od totalitarnih režima.
Večeras je na Groblju mira doista bilo mirno, bez spektakla, bez politike i licemjera koji su pola života bili komunisti i živjeli od komunizma, a drugu polovinu žive od „kritike komunizma“.
Jučer na Tjentištu, danas na Bilima, namještena skrušenost, svijeća u ruci, praznina u srcu.
Večeras sam pročitao propovijed zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše i iz nje bih izdvojio jedan pasus: „A komunistička je vlast dobro znala što radi. Nije slučajno skrila grobove. Jer grob je moćan. Grob je povlašteno mjesto na kojemu živi razgovaraju s mrtvima. Gdje djeca uče tko su i odakle dolaze. Gdje se narod sjeća. I zato su grobove skrili, da ne ubiju samo tijelo, nego i sjećanje.“
Jučer sam pisao o situaciji u Ljubuškom gdje vlast skriva grobove i mjesta stradanja, ubija sjećanje. Nadbiskup nas je sve pozvao da poput Ezekiela „prorokujemo“, da govorimo istinu jer šutnja postaje drugi grob naših pokojnih. Treba govoriti istinu o komunističkim zločinima u ratu i poraću. To je neizmjerno važno. Dodao bih da moramo govoriti i o komunističkim nedjelima u današnjem vremenu – o lažima, prevarama, pljački, manipulacijama, neslobodi, autokraciji.
Više puta čule su se danas u propovijedi riječi nada i dostojanstvo. Nema dostojanstva niti ima nade dok se ne oslobodimo ove današnje neokomunističke vlasti – pohlepnih i bezobzirnih licemjera koji koriste nacionalne tragedije i traume da politički profitiraju.
Bešćutno je na Groblju mira održavati predizborni skup. Podlo je pokušati sliku s nadbiskupom predstaviti kao političku podršku. Ne dolaze ljudi na Bile zbog vas, nego zbog svih onih imena na bijelim križevima.
Dragi prijatelji, nemaju ovi neokomunisti emocije za naše mrtve. Situaciju u Ljubuškom to nabolje ilustrira, a ni u drugim mjestima nije puno bolje. Zato „prorokujmo“ govorimo istinu djelujmo
Zdenko Lučić
