Priče s naših prostora često nalikuju na dobru komediju, a jedna tema već godinama drži čvrsto prvo mjesto na listi čekanja. Ako ste u posljednjih dvadesetak godina barem jednom pogledali vijesti, priča o Izbornom zakonu BiH zvuči vam poput stare pjesme koja se nepogrešivo ponavlja svakog vikenda.
Sve je počelo još u vremenima kada smo koristili stare telefone na preklop i čekali po dvije minute da se spoji kućni internet. Dragan Čović je tada, s prepoznatljivim osmijehom, prvi put izgovorio rečenicu koja je ušla u povijest: “Izborni zakon je crvena linija za Hrvate u BiH.”
Od te slavne rečenice prošla su desetljeća. Promijenile su se mode, tehnologije i vlade. Djeca koja su se rodila kada je ta linija prvi put spomenuta danas završavaju fakultete, pakiraju kofere i odlaze raditi u Njemačku. Politika je u međuvremenu dobila sijede vlasi, ali Čovićeva crvena linija ostala je potpuno netaknuta — jednako crvena, jednako neprelazna i, naravno, jednako neriješena.
S godinama je ta “crvena linija” postala pravi pravcati fenomen. Preživjela je sve moguće “povijesne” i “sudbonosne” pregovore. Političari bi ulazili u svečane dvorane s ozbiljnim licima, izlazili pred kamere i izgovarali iste obećavajuće rečenice, a narod bi naivno pomislio: Evo ga, konačno! No, čim bi se ugasile kamere, sve bi se vratilo na staro. Ta je linija s vremenom toliko puta podvučena da je postalo pravo čudo što se papir pod njom još nije zapalio.
I tako dani prolaze, godine lete, a crvena linija i dalje stoji nacrtana u zraku — kao vječni spomenik političkom strpljenju i obećanjima koja traju dulje od bilo kojeg izbornog mandata.
Žarko Lasić / OTPOR.Media
kontakt autora: [email protected]
