Mostar, grad koji je godinama bio prepoznatljiv po opuštenom načinu života, kavi na suncu i specifičnom humoru, proživljava tihu, ali duboku transformaciju.
Nažalost, ne nabolje. Danas se Mostarke i Mostarci suočavaju s hladnom ekonomskom stvarnošću: grad na Neretvi ubrzano postaje preskup za normalan život. Dok se fasade u staroj jezgri šminkaju za turiste, iza kulisa se odvija kriza stanovanja i preživljavanja koja domaće stanovništvo gura na marginu – ili ravno prema izlaznim vratima i zračnim lukama, piše Dnevni list.
Kvadrat stana kao nedostižan san
Najveći šok Mostar doživljava na tržištu nekretnina, gdje su cijene dosegnule apsurdne razine. Prema podacima s tržišta nekretnina u Mostaru, cijena kvadrata u novogradnji kreće se u nevjerojatnom rasponu od 3.500 pa sve do 5.000 KM za atraktivnije lokacije. Čak ni stara gradnja, u koju je često potrebno uložiti desetke tisuća maraka za potpunu adaptaciju, više ne pada ispod 3.000 do 3.500 KM, pa čak i više po četvornom metru.
Za prosječan mladi bračni par u Mostaru kupnja stana postala je matematički nemoguća misija. Uz prosječne plaće, komercijalni krediti na 25 ili 30 godina jedva pokrivaju cijenu skromnog dvosobnog stana, ostavljajući supružnike u dužničkom ropstvu do mirovine.
Čiji je to keš i pere li se novac kroz mostarske fasade?
Ipak, iza ovih brojki krije se mnogo mračniji fenomen koji nitko u institucijama ne smije glasno izgovoriti. Ako prosječan radnik ne može dobiti ni kredit za stan, kako je moguće da se novogradnje u Mostaru rasprodaju i prije nego što se baci prva lopata betona? Ovdje se postavlja logično pitanje: Tko u Mostaru danas može platiti 350.000 ili 400.000 KM za stan – i to u kešu?
Financijski stručnjaci i ekonomski analitičari diljem Bosne i Hercegovine upozoravaju na ogroman disbalans između kreditnih kupaca i onih koji donose gotovinu. Dok se javnosti servira priča o “bogatoj dijaspori” koja kupuje nekretnine za ljetne mjesece, javna je tajna da je građevinski sektor postao idealna praonica za sumnjivi kapital.
Građevinski bum u Mostaru, bez ikakvog jasnog ekonomskog pokrića u realnom sektoru i kupovnoj moći domaćeg stanovništva, otvara opravdanu sumnju – peru li kriminalci i korumpirane elite svoj prljavi novac kroz mostarske kvadrata?
Nekretnine su povijesno najsigurniji način da se nelegalno stečeni milijuni ubace u legalne financijske tijekove. Kupnjom stanova bez podrijetla imovine, “investitori” umjetno pumpaju cijene u nebo. Tako izravno uništavaju šansu običnog čovjeka da ikada riješi stambeno pitanje, dok institucije zadužene za praćenje sumnjivih transakcija uporno okreću glavu na drugu stranu.
Studenti i radnici istisnuti zbog ‘stana na dan’
Ništa bolja situacija nije ni na tržištu najma. Mostar je tradicionalno sveučilišni grad s tisućama studenata. Međutim, dugoročni najam stanova postao je prava rijetkost. Vlasnici nekretnina shvaćaju da od turista u nekoliko ljetnih mjeseci mogu zaraditi više nego od studenata ili domaćih radnika tijekom cijele godine.
Ono malo stanova što ostane za dugoročni najam drži nerealno visoke cijene. Garsonijere i manji stanovi danas se iznajmljuju po cijenama od kojih se vrti u glavi, a kada se tomu pridodaju troškovi režija – ponajviše struje i vode – jasno je da samac s prosječnom mostarskom plaćom ne može preživjeti mjesec bez financijske pomoći roditelja.
Plaće kaskaju, potrošačka košarica divlja
Dok cijene nekretnina, ali i osnovnih životnih namirnica u mostarskim supermarketima i tržnicama konstantno rastu, plaće stagniraju ili rastu tek simbolično. Sindikalna potrošačka košarica za četveročlanu obitelj odavno je prešla granicu koju dvije prosječne plaće mogu pokriti.
Mostar više nije skup samo u segmentu luksuza, on je postao skup u segmentu osnovne egzistencije. Odlazak u trgovinu po osnovne namirnice postao je izvor stresa, a odlazak kod frizera, u kino ili na kavu – što je nekada bio temelj mostarskog društvenog života – polako postaje luksuz koji se planira.
Zavjera šutnje i pasivnost vlasti
Najporaznija činjenica u cijeloj ovoj priči jest potpuni izostanak reakcije lokalnih i viših vlasti. Dok se gradovi u regiji i Europi bore protiv stambene krize uvođenjem neprofitne gradnje, subvencijama koje doista prate tržišne cijene ili reguliranjem kratkoročnog najma, u Mostaru vlada apsolutni laissez-faire (pusti neka svatko radi što želi).
Gradska administracija se bavi regulacijskim planovima, ali oni rijetko, ili nikako, uključuju programe poticajne stanogradnje za mlade obitelji. Subvencije koje se povremeno pojavljuju na višim razinama vlasti tek su kap u moru i često “pojedu” sami investitori koji, čim čuju za subvencije, dodatno podignu cijene kvadrata. Ne postoje porezne olakšice za kupnju prve nekretnine koje bi stvarno rasteretile kupce, niti postoji strategija koja bi zaštitila domaće radnike od divljanja cijena.
Vlast se ponaša kao nijemi promatrač procesa gentrifikacije – procesa u kojem sumnjivi i prebogati kupci kupuju nekretnine, dok domaće stanovništvo biva ekonomski protjerano iz vlastitog grada.
Kamo vodi mostarski ekonomski zid?
Ako se ovaj trend nastavi, Mostar riskira da postane grad duhova izvan turističke sezone – mjesto s blještavim, ali praznim novogradnjama i apartmanima, iz kojeg je iseljena njegova bitna supstanca: ljudi koji u njemu žive, rade i stvaraju obitelji.
Mostar ne može živjeti samo od uspomena, sunca i turističke sezone koja traje nekoliko mjeseci. Bez konkretnih ekonomskih mjera, kontrole podivljalog tržišta, provjere podrijetla novca i stvarne potpore radničkoj klasi, grad na Neretvi će umjesto regionalnog središta postati prelijepa, ali preskupa razglednica s koje će njezini vlastiti građani samo mahati na odlasku.
