Zakoni i propisi u našoj sredini nerijetko se koriste kao birokratski štit za vlastite propuste. Školski primjer takvog postupanja je dugogodišnji predsjednik Općinskog vijeća Posušje, a trenutačni direktor Kazneno-popravnog zavoda (KPZ) Mostar Ivan Lončar.

Iako je njegovo dugogodišnje upravljanje lokalnim procesima i proračunom Posušja u javnosti često otvaralo brojna pitanja, sustav ga je pozicionirao na čelo jedne od najkompleksnijih sigurnosnih ustanova u državi one u Mostaru. No, Lončaru ta odgovorna fotelja nije jedina. On je istovremeno i predsjednik Školskog odbora Osnovne škole Ivana Mažuranića u Posušju.

Otvara se opravdano pitanje javnosti: kako jedna osoba može maksimalno posvećeno i zakonito štititi pedagoške standarde i prava naše djece, dok istovremeno vodi zahtjevan sigurnosni sustav iza rešetaka u Mostaru? Dok se u medijima raspravlja o ozbiljnim upravljačkim i sigurnosnim izazovima unutar mostarskog zatvora od tragičnih incidenata s hladnim oružjem pa sve do službenih pritužbi zatvorenika na loše sanitarne uvjete i stjenice u posuškoj osnovnoj školi pod njegovim predsjedanjem svjedočimo neshvatljivom administrativnom bezvlašću. Uvjeti u OŠ Ivana Mažuranića nisu ništa bolji od uvjeta u KPZ-u Mostar, a kada vidite obrazac znate zašto se i djeci zaključava WC.

Revizorski nalazi: Kršenje Zakona o javnim nabavkama

Da se stil upravljanja Ivana Lončara ne mijenja bez obzira na fotelju u kojoj sjedi upućuju i bezbrojni članci na lokalnim portalima koji ukazuju i na službeni izvještaji Ureda za reviziju institucija u FBiH. Federalni revizori su u službenom nadzoru poslovanja KPZ-a Mostar utvrdili ozbiljne zakonske nepravilnosti:

Direktni sporazumi bez plana: Provedeni su izravni postupci javnih nabavki u iznosu od najmanje 41.227 KM bez planiranja u planu nabavki ili donošenja zakonom predviđene odluke o pokretanju postupka.

Liječenje bez ugovora: Ustanova je izvršila nabavku usluga bolničke i zdravstvene zaštite za zatvorenike u iznosu od 23.271 KM bez provođenja postupka javne nabavke i bez objave obavijesti o dodjeli ugovora, što je izravno kršenje članka 8. Zakona o javnim nabavkama BiH.

Skrivanje izvještaja: U postupcima nabavke lijekova i usluga grijanja, Uprava zatvora propustila je objaviti izvještaj o provedenom postupku javne nabavke.

Matrica je identična. Kako se u Mostaru mimo zakonskih procedura i planova troše deseci tisuća maraka javnog novca, tako se u Posušju zatvaraju oči pred kršenjem Statuta.

Institucionalni zid “nenadležnosti”

Najbolji dokaz ovog selektivnog tumačenja odgovornosti su službena rješenja Školskog odbora pod brojevima 241-1/26 i 384-1/26. U tim dokumentima, koje potpisuje Ivan Lončar, dipl. oec., hladno se tvrdi da Školski odbor „nije tijelo nadležno za nadzor zakonitosti rada ravnatelja“, te se zahtjev roditelja odbija kao neosnovan!

Ovakvo tumačenje u potpunosti pobija sam službeni Statut OŠ Ivana Mažuranića! Statut škole u svojim člancima jasno definira da je upravo Školski odbor najviše tijelo upravljanja koje imenuje, razrješava i izravno nadzire rad ravnatelja škole, te primarno odgovara za zakonitost cjelokupnog rada ustanove.

Ako najviše upravno tijelo škole nije nadležno za to što ravnatelj mjesecima krši članak 19. vlastitog Statuta i svjesno skraćuje nastavni sat s 45 na 40 minuta, tko je onda nadležan? Tko odgovara za to što se ignorira izričita zabrana nadležnog Ministarstva obrazovanja ŽZH (akt broj: 07-02-38-2-437-1/25) koje je jasno reklo da se raspored sati ne smije krojiti po željama privatnih prijevoznika?

Zaštita višemilijunskog ugovora preko leđa djece

Kada se pogledaju financijski interesi u pozadini, institucionalno pranje ruku postaje jasnije. Kada treba zaštititi interese privatnog prijevoznika i ugovor o prijevozu učenika vrijedan više od 2,6 milijuna proračunskih maraka, pedagoški standardi naglo padaju u drugi plan.

Nastavni sat: Traje protuzakonito skraćenih 40 umjesto 45 minuta.

Gubitak za djecu: Stotine izgubljenih nastavnih sati na godišnjoj razini.

Dobitak za prijevoznika: Lakše izvršavanje ugovora i manji operativni troškovi.

Dokumentacija o prijevozu se uporno uskraćuje roditeljima pod izlikom „zaštite privatnosti“.

Ivan Lončar svojim potpisom na sramotna rješenja o nenadležnosti zapravo djeluje kao administrativni kišobran koji pokriva ovaj aranžman preko leđa posuške djece. Kada visoki dužnosnici u državi ignoriraju vlastite statute i zakone o nabavkama, onda i lokalni moćnici misle da mogu držati propise u ladicama i raditi što ih je volja.

Vrijeme je za prekid šutnje i otpor bezvlašću

Dok se roditeljima i djeci stotine izgubljenih nastavnih sati pravdaju “nedostatkom novca u proračunu”, ista vlast pred izbore pronalazi sredstva za jednokratne pomoći od 200 KM po prvašiću. Postavlja se pitanje: vrijedi li zakonom zajamčeno obrazovanje naše djece manje od predizbornog paketa?

Gledajući bestidne laži upućene onima koji su stigli do zida, preostaje samo postaviti pitanje odgovornima otkud vam pravo?

Dino Tolić / OTPOR^.Media
Kontakt autora: [email protected]