​Jučer sam na godišnjici masakra nedužnih civila u Grabovici konačno progledao na oba oka.

​Godinama dolazim na ovo mjesto tuge, ali jučer, u ovo predizborno vrijeme, osjetila se neka druga vrsta bezobzirnosti. Narušen je dan sjećanja i tihi pijetet prema našim nedužnim žrtvama.

​Službeni govor u početku je zvučao onako kako i treba: poziv da se žrtve nikada ne zaborave, da se ustraje u pronalaženju nestalih i osudi odgovornih. Pomislio sam — svaka čast, to je to. No, odmah nakon poziva na jedinstvo Hrvata, uslijedio je hladan tuš. Zaprepastilo je i mene i okupljeni narod to što se iz govora jasno dalo zaključiti: jedinstveni smo samo ako smo svi HDZ BiH i ako glasamo za Darijanu Filipović. Kakva sramota od govora.

​Tada sam shvatio istinu. Predstavnici HDZ-a ne bi ni došli da s govornice nije bilo obavezno pozdraviti Dragana Čovića, Darijanu Filipović i ostalu svitu.

​S druge strane, ja sam bio u potpuno drugačijem svijetu. Došao sam se pokloniti žrtvama, pomoliti se, biti skrušen i tih. Za ovu sam prigodu napisao tekst sjećanja na zločin pod naslovom „Anđeo u tami Grabovice”. Moj je tekst pročitan u okviru svete mise za nedužne civile.

​To je bila moja jedina zadovoljština — osjećaj da sam dao barem mali doprinos da obitelji ubijenih osjete da nismo zaboravili njihove najmilije i da smo uz njih. Za to vrijeme, zadovoljština onih iz HDZ-a bila je tek to što su im imena pročitana i što proreda radi mogu ići kući. Prisustvovali su misi samo da sačuvaju malo obraza, a po njihovom se držanju vidjelo da mnogi od njih, unatoč godinama provedenim u prvim crkvenim klupama, ne znaju čak ni moliti.

​Mi Hrvati moramo biti jedinstveni u Bosni i Hercegovini, ali isto tako moramo unutar sebe jasnije nego ikad znati — tko smo mi, a tko su oni.