Kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH Zdenko Lučić izlazi s novim razotkrivanjem u kojem pod povećalo stavlja višemilijunski posao markiranja goriva u Bosni i Hercegovini. Lučić iznosi ozbiljne tvrdnje o političkoj pozadini cijelog projekta, odabiru konzorcija i povezanosti pojedinih tvrtki s krugovima Dragana Čovića, Milorada Dodika i njihovih političkih partnera, upozoravajući da bi konačan račun ponovno mogli platiti građani BiH.
Najnovija „legalna“ pljačka u režiji Dragana Čovića i Milorada Dodika
Uvođenje sustava obveznog markiranja tekućih naftnih goriva u Bosni i Hercegovini pod krinkom uvođenja europskih standarda, zaštite potrošača i borbe protiv sive ekonomije je odluka koja izravno šteti građanima, a pogoduje isključivo uskom krugu vladajućih političkih elita. Dok se službena retorika Vijeća ministara BiH i resornog ministarstva oslanja na proklamirane ekološke ciljeve i punjenje proračuna, ekonomske činjenice i struktura odabranog konzorcija zorno pokazuju da je riječ o unaprijed osmišljenom političkom dogovoru koji su diktirali Dragan Čović, Milorad Dodik i lideri Trojke te kao koalicijski partneri osmislili realizaciju projekta čiji profit je isključivo namijenjen strukturama povezanim s njihovom mrežom.
Umjesto olakšavanja tereta gospodarstvu i građanima, vladajuća je koalicija kroz očigledno namješten natječaj pred same opće izbore kreirala potpuno nepotreban parafiskalni namet kako bi izabrala konzorcij izravno blizak strukturama Dragana Čovića i njegovih političkih partnera.
Političke elite koje su trenutačno na vlasti djeluju iz straha od gubitka predstojećih izbora, zbog čega panično nastoje svojim krugovima omogućiti trajnu financijsku neovisnost utemeljenu na umjetno stvorenom monopolu koji šteti interesima Bosne i Hercegovine.
Čovićeva osovina moći novog monopola
Najzorniji primjer kako je Dragan Čović ovaj višemilijunski državni posao podredio interesima svog najužeg kruga nalazi se u poduzeću „ConTek“ iz Ljubuškog. Iako su u sudskom registru formalno upisana imena mlađih operativaca poput Marina Keže, operativna i politička pozadina ovog poduzeća izravno se naslanja na obitelji Žarka Keže i Miroslava Rupčića. Riječ je o dvojcu koji već desetljećima utjelovljuje samu srž političko-financijske moći Čovićeva HDZ-a u Hercegovini, a čije veze datiraju još iz ratnog razdoblja i zajedničkog djelovanja unutar vojnih struktura. Financijski profil ovog poduzeća zorno razotkriva apsurdnost njegova odabira za posao državnih razmjera. Prema službenim registrima, „ConTek“ spada u kategoriju mikro-poduzeća s ukupnim godišnjim prihodima od cca 290.000 KM, skromnom neto dobiti od cca 23.000 KM te sa svega 4 zaposlene osobe.
Žarko Keža, ratni general Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i visoki časnik unutar nekadašnjih obrambenih struktura Hrvatske Republike Herceg-Bosne, pripada staroj gardi vojnog i političkog establišmenta iz kojeg je iznikao i sam Dragan Čović. Nakon rata, general Keža je svoj utjecaj uspješno preusmjerio u privatni poduzetnički posao s vinarijom i golemim vinogradima na državnom zemljištu s preko 100.000 trsova. Jednako važna figura iz istog vojnog miljea je Miroslav Rupčić. Tijekom rata, Rupčić je bio pomoćnik ministra obrane HR Herceg-Bosne zadužen za logistiku i financije HVO-a, upravljajući ratnim novčanim tokovima i nabavom. Početkom 2000-ih Rupčić je bio osuđen pred Sudom BiH na višegodišnju kaznu zatvora nakon što je priznao krivnju za zlouporabu položaja i ilegalno preusmjeravanje milijunskih proračunskih sredstava u privatna poduzeća bliska Draganu Čoviću. Unatoč toj osudi Rupčić je ostao ključni financijski operativac u sjeni i osoba od najvišeg osobnog povjerenja Dragana Čovića.
Spajanjem Kežine ratno-zapovjedne i poduzetničke logistike s Rupčićevim dokazanim iskustvom u upravljanju tajnim i kompliciranim financijskim tokovima, Čović je osigurao da Ljubuški dio konzorcija preuzmu ljudi koji jamče apsolutnu kontrolu za njegove interese. Ulazak poduzeća s četiri radnika u ovaj posao jasno dokazuje da je cjelokupni sustav markiranja dizajniran kako bi se ekonomski osigurao i učvrstio privatni krug Dragana Čovića.
Od javnih poduzeća do solarnih monopola
Ovaj posao ne predstavlja izoliran incident, već preslikava Čovićev širi model „zarobljavanja države“. Na isti način na koji godinama čvrsto kontrolira ključna javna poduzeća poput Elektroprivrede HZHB i HT Eroneta, pretvarajući ih u svoje bankomate za izvlačenje milijunskih iznosa, Čović danas ovladava i novim, najprofitabilnijim granama gospodarstva.
To je najočitije u sektoru obnovljivih izvora energije, gdje se kroz izmjene prostornih planova, ubrzano izdavanje dozvola i koncesija poslovi izgradnje solarnih elektrana u Hercegovini namjenski usmjeravaju prema poduzećima povezanim s članovima njegove uže obitelji i odabranim poduzetnicima.
Markiranje goriva je prirodni nastavak te dugoročne strategije: osiguravanje potpune financijske neovisnosti i ekonomske moći za uski krug povlaštenih pojedinačnih interesa, ostavljajući građane BiH da plaćaju ceh umjetno stvorenih monopola.
Arhitekti iz sjene
Dok je Čović diktirao raspodjelu u Federaciji, unutar Republike Srpske cjelokupnu su priču u pozadini osmislili Igor Dodik, sin Milorada Dodika i njegov bliski suradnik Bojan Vujić. Kako bi se ideja provela u djelo unutar državnog aparata, državni ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staša Košarac dobio je izravnu zadaću da projekt administrativno i zakonski realizira.
Međutim, Košarac i strukture SNSD-a ovaj Pravilnik nikada ne bi mogli nametnuti na razini države bez aktivnog sudjelovanja i izravne potpore Dragana Čovića kroz Vijeće ministara BiH. Čovićevi ministri u državnoj vladi odigrali su ključnu ulogu u izglasavanju ovog dokumenta, pretvarajući dogovor političkih moćnika u službenu državnu odluku.
Uzastopna potpora i politički konsenzus unutar Vijeća ministara BiH omogućili su pravno uokvirivanje monopola, dajući mu puni državni legitimitet.
Košarac je ekspresno proveo procedure, potpisao ugovor i osigurao formalno sklapanje pakta s izabranim konzorcijem. Unutar te raspodjele, sarajevsko poduzeće „Inspekt RGH“ pokrilo je interesnu sferu Trojke, dok je poduzeće „Inspekt“ iz Zvornika (koje je neposredno prije potpisivanja ugovora u svibnju promijenila vlasnika) osiguralo interese unutar Republike Srpske pod kontrolom obitelji Dodik. Poput Ljubuškog partnera, i Zvornički „Inspekt“ u ovaj posao ulazi s minijaturnim kapacitetima: u godinama prije ugovora bilježio je prosječne godišnje prihode od tek 140.000 KM do 170.000 KM, dok mu je poslovanje nerijetko završavalo u gubitku (u 2023. godini zabilježen je minus od 40.000 KM), i to uz službeno prijavljenog svega jednu ili nijednu zaposlenu osobu.
Posebno intrigantna točka ovog ugovora jeste uključivanje američke korporacije Authentix Inc. (Addison, Texas) u konzorcij. Detaljan uvid u njezino poslovanje pokazuje da Authentix nije samo paravan, već stvarna, globalno etablirana kompanija specijalizirana za autentična kemijska rješenja i markiranje goriva, s globalnim godišnjim prihodima od oko 46 milijuna dolara i blizu 380 zaposlenih radnika (globalna korporacija preko 600 zaposlenih) . Međutim, njezina stvarna uloga u BiH konzorciju ima stratešku, obrambenu funkciju za domaće političare. Uvrštavanjem renomirane američke kompanije, Čović i njegovi partneri stvorili su politički štit prema javnosti. Prisutnost Authentixa poslužila je kao paravan legalnosti i tehnološke nužnosti, dok se iza te fasade krije činjenica da će lavovski dio profita od enormno visoke cijene završiti na računima domaćih poduzeća kćeri bliskih vlasti.
Uvođenje ovog nameta na samom pragu općih izbora dodatno je rasvijetlilo pozadinske političke ciljeve koalicije. Dodatne spekulacije podgrijala je i činjenica da je Darijana Filipović, Čovićeva izabranica za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, krajem kolovoza boravila u službenom posjetu Sjedinjenim Američkim Državama. Iako je njezina turneja u Washingtonu službeno predstavljena kao lobiranje kod dužnosnika State Departmenta, zna se kako je taj posjet iskorišten i za učvršćivanje pozadinskih odnosa sa strukturama povezanim s američkim dijelom konzorcija.
Usporedba sa susjedima
Ekonomska suvišnost ovog privilegiranog profiliranog procesa najbolje se razotkriva kroz detaljnu usporedbu sa zemljama susjedima, gdje su postupci markiranja tehnički identični, ali su financijski parametri radikalno drugačiji. U Bosni i Hercegovini je službeno propisana cijena od 33,18 KM bez PDV-a na 1.000 litara goriva, odnosno 38,82 KM s uračunatim porezom. Kada se taj iznos usporedi sa susjednom Srbijom, koja koristi identičnu tehnologiju nanomarkera istog američkog partnera Authentix Inc., dolazi se do šokantnog saznanja: markiranje goriva u Srbiji, preračunato u konvertibilne marke, iznosi svega oko 6 KM na 1.000 litara. Dok se u Crnoj Gori troškovi sličnog petogodišnjeg sustava pokušavaju apsorbirati kroz strogu proračunsku kontrolu, u BiH je cjelokupan trošak beskrupulozno prebačen na krajnje potrošače.
Činjenica da je postupak u BiH gotovo šest puta skuplji nego u Srbiji jasno dokazuje da cijena nije formirana na temelju stvarnih troškova nabave kemijskih elemenata, već je umjetno napuhana kako bi se generirala ekstra zarada za odabrana poduzeća. Pored toga, prateće procedure u BiH graniče s apsurdom. Ponovljeno arbitražno laboratorijsko ispitivanje po žalbi klijenta koštat će 1.200 KM bez PDV-a, dok izvanredno uzorkovanje iznosi 800 KM. Rezultat procesa je jasan: građani BiH plaćaju najskuplje markiranje na svijetu kako bi osigurali privatne prihode vladajućoj kasti.
Gdje se još provodi markiranje goriva?
Kako bi se opravdao ovaj golemi parafiskalni namet, Čović i njegovi partneri često se pozivaju na globalne prakse, no prešućuju ključnu činjenicu da ovakav rigidan sustav obveznog nacionalnog markiranja cjelokupnog goriva na granicama ne postoji u Europskoj uniji. Dok razvijene zapadne zemlje koriste isključivo bazične, jeftine sustave bojenja kako bi vizualno razlikovale lož ulje ili subvencionirani plavi dizel za poljoprivrednike od običnog cestovnog dizela, BiH uvodi sofisticiran i iznimno skup sustav kemijskih markera koji se primjenjuje u državama u razvoju s izraženim problemima sistemske korupcije i poroznih granica.
Uz Srbiju i Crnu Goru koje su jedine u Europi prihvatile ovaj model, američki partner Authentix i njegovi globalni konkurenti provode ovakve nacionalne programe u desetcima država Azije, Afrike i Latinske Amerike. Među klijentima koji koriste identičnu tehnologiju nalaze se države poput Gane, Kenije, Demokratske Republike Kongo, Mozambika, Kameruna, Obale Bjelokosti i Senegala u Africi; Kine, Indije, Indonezije, Saudijske Arabije, Tajlanda i Kambodže u Aziji; te Meksika, Brazila i Gvajane u Latinskoj Americi. Uvođenjem ovog modela, BiH se preslikavanjem praksi iz trećih zemalja umjesto europskim standardima približila sustavima kontrole kakvi su karakteristični za nestabilna i visoko korumpirana tržišta, s tom razlikom što je cijena usluge u BiH višestruko viša nego u bilo kojoj od navedenih država.
Kronologija političkog dogovora i donošenja odluka koje su uzurpirale državni aparat i stvorile novi namješten monopol. Da bi se u potpunosti razumjelo kako je ovaj sustav pravno zaokružen pod plaštom institucionalne nužnosti na samom pragu izborne utrke, treba sagledati cjelovitu kronologiju događanja:
Prije tri godine Vijeće ministara BiH donosi inicijalnu, načelnu odluku o uvođenju obveznog markiranja tekućih goriva, postavljajući pravni temelj daleko od očiju javnosti.
Početkom 2026. godine Vijeće ministara BiH službeno usvaja Pravilnik o sustavu obveznog označavanja tečnih goriva (Službeni glasnik BiH 3/26), usprkos protivljenju naftnih distributera.
24.travnja 2026. godine Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH službeno raspisuje međunarodni javni natječaj za obavljanje poslova markiranja goriva.
U svibnju 2026. godine poduzeće „Inspekt“ iz Zvornika mijenja vlasničku strukturu kako bi se osigurala optimalna regionalno-politička ravnoteža unutar konzorcija prije zatvaranja natječajne procedure.
22.svibnja 2026. godine istječe izrazito kratak rok za dostavu ponuda na javni natječaj koji je trajao svega nepunih mjesec dana. Na natječaj se nije prijavio niti jedan drugi međunarodni ni domaći konkurent, ostavljajući izabrani vladajući konzorcij kao jedinog ponuditelja.
Sredinom srpnja 2026. godine ministar vanjske trgovine Staša Košarac službeno potpisuje petogodišnji ugovor s izabranim konzorcijem, prepuštajući im monopol nad kontrolom tržišta nafte.
Krajem srpnja 2026. godine u Službenom listu objavljuje se cijena od 38,82 KM s PDV-om na 1.000 litara goriva, čime su uklonjene sve prepreke za početak enormne zarade privatnih poduzeća čim se sustav tehnički pokrene.
Konačna pravna i ekonomska analiza cjelokupnog procesa razotkriva njezinu najočitiju i najveću tržišnu nelogičnost, koja ujedno predstavlja i krunski dokaz o sustavnom institucionalnom klijentelizmu. U bilo kojoj regularnoj tržišnoj ekonomiji, međunarodni natječaj koji privatnom subjektu garantira fiksni priljev od preko 62 milijuna KM godišnje privukao bi desetke najuglednijih svjetskih i europskih korporacija. Činjenica da se na ovaj natječaj nije prijavio apsolutno nitko drugi, te da je u ugovorenom roku od 24. travnja do 22. svibnja odabrani konzorcij ostao jedini ponuditelj, dokazuje da je tržišna utakmica namjerno eliminirana. Ekspresno postavljeni rok od svega nepunih mjesec dana i tehničko „crtanje“ uvjeta tendera izravno su odbili sve referentne međunarodne ponuditelje koji fizički nisu imali vremena pripremiti dokumentaciju.
Druga, još frapantnija nelogičnost leži u činjenici da domaća poduzeća unutar ovog konzorcija nemaju apsolutno nikakve prijašnje reference za obavljanje poslova ove razine i strateške važnosti. Službeni podaci pokazuju da Zvornički „Inspekt“ posluje u minusu sa svega jednim zaposlenim, dok Ljubuški „ConTek“ ima tek četiri zaposlena i neznatan godišnji promet. U regularnim uvjetima javnih nabava, poduzeća s takvom financijskom i kadrovskom slikom ne bi mogli proći ni bazični natječaj za lokalne komunalne usluge, a kroz evidentnu uzurpaciju državnog aparata prepušten im je ekskluzivni monopol nad kontrolom cjelokupnog naftnog tržišta.
Financijska matematika ovog aranžmana je neumoljiva: množenjem godišnje potrošnje od 1,6 milijardi litara naftnih derivata s propisanom cijenom koja iznosi točno 3,88 feninga po jednoj litri (38,82 KM na 1.000 litara s PDV-om), građani Bosne i Hercegovine izravno plaćaju namet koji konzorciju donosi zajamčenih 62 milijuna KM godišnje. Kroz pet godina trajanja službeno potpisanog ugovora, taj iznos doseže frapantnih 310 milijuna KM.
Zaključno, istovremeno dok vlast odbija smanjiti trošarine kako bi olakšala život građanima bez oklijevanja uvodi novi namet koji će litar goriva dodatno poskupjeti. Javni interes je potpuno eliminiran, a uvođenje markiranja goriva u BiH pokazalo se kao transparentan politički dogovor pod vodstvom Dragana Čovića i koalicijskih partnera. Pod okriljem navodne borbe protiv šverca, stvoren je nepotreban monopol čiji je stvarni cilj bio panično osiguravanje dugoročne financijske neovisnosti za uski krug privilegiranih pojedinaca, ostavljajući ekonomski iscrpljene građane da u godinama nakon izbora izravno financiraju njihovo privatno bogatstvo.
Taj novac, kada sustav profunkcionira, će umjesto na državu trajno pristizati na privatne račun i osiguravati financijsku neovisnost političke kvazi elite.
Zdenko Lučić
Kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH
