Čitam objavu o pošumljavanju Blidinja i gledam kako se načelnik Općine Posušje Ante Begić i ministar prostornog uređenja, graditeljstva i zaštite okoliša Mate Lončar predstavljaju kao veliki zaštitnici prirode.

I ne mogu se ne zapitati: kako je moguće da se pred kamerama toliko govori o očuvanju prirode, dok se na ozbiljna upozorenja građana o njezinu ugrožavanju godinama ne daju konkretni odgovori?

Nemojte me pogrešno shvatiti. Svaka posađena sadnica je vrijedna. Ali što je s prirodom koju već imamo?

Na području Štitara i Rakitna znanstvena literatura i projektna dokumentacija bilježe europski značajne tipove prirodnih staništa:

6170 – Alpski i subalpski travnjaci na vapnencu

62A0 – Istočni submediteranski suhi travnjaci

91K0 – Ilirske bukove šume

95A0 – Visokoplaninske mediteranske borove šume

Riječ je o tipovima staništa važnima za europsku mrežu Natura 2000, iako to samo po sebi ne znači da je područje formalno proglašeno područjem Natura 2000.

A upravo za stanišni tip 95A0 dokumentacija vjetroparka Poklečani potvrđuje izravne negativne utjecaje projekta!

Gospodo Begiću i Lončaru, gdje je vaša jednaka briga za ta staništa? Što je s upozorenjima građana, sudskim presudama i pitanjima na koja godinama tražimo odgovore?

Zar je stvarno došlo do toga da građani i aktivisti moraju godinama štititi javni interes, prirodu, vodne resurse, izvore pitke vode i vlastita prava, dok oni kojima je to službena dužnost sudjeluju u akcijama sadnje sadnica i predstavljaju se kao zaštitnici okoliša?

Gospodo Begiću i Lončaru, građani nisu dužni umjesto nadležnih institucija istraživati moguće nezakonitosti, pribavljati dokumentaciju, voditi sudske postupke i dokazivati koliko vrijede naša priroda, šume, krš i izvori pitke vode koje bi te iste institucije trebale štititi.

Mi za taj posao nismo plaćeni. Vi za obavljanje svojih javnih dužnosti jeste.

Zato pitanje nije koliko ste sadnica posadili, nego što ste konkretno učinili kako biste zaštitili javni interes, prava građana, vodne resurse i prirodno bogatstvo Rakitna i Štitara?

A što je s našom peticijom protiv VE Poklečani?

Zašto se zahtjevi njezinih potpisnika i dalje zanemaruju? Potpisnici ne očekuju još jedno formalno očitovanje, nego konkretne postupke nadležnih institucija, ozbiljno preispitivanje projekta i zaštitu prirodnog bogatstva Rakitna i Štitara.

Gospodo Begiću i Lončaru, što ste konkretno poduzeli povodom ove peticije i zahtjeva njezinih potpisnika?

I nismo zaboravili ni golemi solarni park planiran na području Rakitna.

Rakićani su ga uz mnogo truda, muke i upornosti uspjeli zaustaviti u posljednji trenutak.

Ali nismo zaboravili što se namjeravalo učiniti s tim krajolikom.

Zato pitanje nije koliko je sadnica posađeno za jednu lijepu fotografiju.

Pitanje je koliko ste spremni učiniti da sačuvate postojeće šume, vrijedne travnjake, izvore pitke vode i prirodna staništa.

Jer zaštita prirode ne počinje pred kamerama i ne završava objavom na društvenim mrežama.

Priroda se ne štiti samo onda kada je zgodno fotografirati se. Štiti se i onda kada treba preuzeti odgovornost, poslušati građane i reći NE.

A za kraj, prisjetimo se i predizborne poruke vaše stranke, objavljene povodom predizbornog skupa u Rakitnu:

„Za ono što vrijedi.“

Pa vas, gospodo Begiću i Lončaru, pitam:

ZNATE LI VI ZAPRAVO KOLIKO RAKITNO VRIJEDI?

Iva Miličević