Postoji američki san. To je kada dođeš u Ameriku bez novca, bez faksa, sa slavenskim naglaskom, ali i glavom punom ideja te ti Amerika omogući da promijeniš svijet, kako je napravio Nikola Tesla. Postoji i meksički san, puno je jednostavniji – sastoji se u tome da prijeđeš granicu i ostvariš američki. No postoji i hrvatski san.
Hrvatski san je da dođeš iz Amerike u Hrvatsku s 22 godine, usred rata, i zaposliš se na elitnom mjestu – Ministarstvu vanjskih poslova. Onda radiš hrpu drugih poslova vezano za diplomaciju i NATO, a poslije si i poseban savjetnik lijevo orijentiranog predsjednika Ive Josipovića. Na kraju uđeš u politiku, uđeš u sabor, uvališ se u kredite, a onda ti s 54 godine mater daje lovu za platiti režije, kruh i mlijeko.
Kada se zine na nekretnine
Pogađate, hrvatski san je ostvario Stephen Nikola Bartulica. Lik koji je toliko zinuo na nekretnine da se s 54 godine doveo u kredite do razine da sa saborskom plaćom ne može platiti ni kruh i mlijeko, a kamoli režije. On i obitelj su, naime, kada poplaćaju rate kredita, ispod granice apsolutnog siromaštva, one svjetske, puno niže od naše.
Kada ga je javnost opravdano pitala kako živi od 38 eura koliko mu ostane od kredita, Bartulica je danima šutio. Kada je priča postala glavna vijest po medijima i sam Bartulica predmet sprdnje po društvenim mrežama, uvaženi zastupnik i kandidat za Europski parlament medijima se obratio preko odvjetnice (političar se medijima obraća preko odvjetnice!) i objasnio kako ga uzdržava mater.
Citiramo njegovu odvjetnicu: “Te svakodnevne životne troškove zastupnik Bartulica podmiruje sredstvima koje mu je darovala njegova majka, zajedničkom obiteljskom odlukom.”
Vodio bi državu, a ne može kućni proračun
Ukratko, netko tko je u Hrvatskoj preko 30 godina, svo to vrijeme prima finu plaću kao visoko rangirani službenik, pa sveučilišni nastavnik, a zadnjih godina i državni dužnosnik, toliko je loš u upravljanju novcem da mu s 54 godine mater mora plaćati račune jer bez nje ne bi imao ni za režije i hranu!
A vodio bi državu, zastupnik je vladajuće koalicije. Glasa o državnom proračunu ove zemlje. Sada bi još i predstavljao Hrvatsku u Europskom parlamentu, jako se angažirao oko Europskih izbora. Možda se i najviše trudi od svih kandidata. Sada znamo i zašto – plaća europskog zastupnika bi mu omogućila da se ne mora baš toliko zezati kreditima.
U zapadnom svijetu morate prvo srediti sebe da biste mogli državu
Kupio je čovjek stan, pa je digao ogroman kredit za vikendicu, pomamio se eto za kvadratima kao i mnogi, i to do razine da je postao ovisan o drugim ljudima – pa čitamo o pozajmicama prijatelja jer kredit nije pokrio kupovinu kuće na Prviću, pa se pitamo kako je uopće mogao dobiti tolike kredite, jer mnogi smo imali posla s bankama, ne daju nama običnima tolike novce.
U zapadnom svijetu da biste se bavili politikom birači traže od vas da pokažete da ste se iskazali u životu, morate riješiti neke egzistencijalne stvari. Morate se pokazati u poslu, koji god da je, riješiti sebi kuću, auto i ostalo što spada u neki normalni život više srednje klase razvijene zemlje svijeta.
Poduzetnik, izumitelj, keramičar, svejedno, no morate pokazati kako se znate brinuti za sebe da bi vam građani dali mogućnost da se brinite o općem dobru. Izuzeci su rijetki, primjerice ako ste krenuli u politiku s mjesta učitelja u školi, pitat će vas kakav ste bili učitelj – jer plaće u prosvjeti nigdje nisu visoke. Ukratko, morate prvo srediti sebe da bi vam građani uopće dali mogućnost da sređujete državu.
Kakvu poruku nam šalje Bartulica?
Valjda je samo u Hrvatskoj moguće da već drugi mandat uđete u nacionalni parlament, sabor, a da stenjete pod kreditima do razine da vam mater plaća režije i mlijeko. Pri tome krijete do zadnjeg financijske pozajmice i sudužništva moćnih i utjecajnih prijatelja, a imovinske kartice upravo služe kako bi se znalo je li vam netko pozajmio neke novce ili ste mu na neki način dužni.
Kakvu poruku nam šalje Bartulica? Uz jedan ogroman kredit uđete u drugi ogroman kredit jer ste zinuli za nekretnine koje drugačije ne možete priuštiti i onda ste opterećeni kreditima do nakon 70. godine života. Opterećeni u iznosu praktično cijele plaće, dakle iznosu na koji teško da itko od vas koji ovo čitate možete dobiti kredit (ako ne vjerujete, nazovite svog osobnog bankara i pitajte kredit od 95% plaće koji ćete vraćati do iza 70.).
Dodatno, nekretnina koju je kupio na moru, po izjavi njegove odvjetnice, “nije održavana”, nije to dakle objekt za najam koji će već ove godine vraćati uloženo nego u njega još treba ulagati. Na kraju mu je i stranka nabavila auto za kampanju (pa se okomio na fotografa koji ga je išao snimiti u tom finom skromnom Audiju od 80.000 eura). Ne može skromni katolik u kampanju, ne znam, Škodom?
Bartulici su krivi novinari
Bartulica ima rješenje. Prvo napasti novinare. Preko odvjetnika. Objaviti fotografiju fotoreportera koji snima preskupi auto s javne površine. A onda, nakon sto pitanja o tome kako se živi s 38 eura, objasniti kako mu mater plaća račune. I naravno, pokušati se svim silama ugurati u Europski parlament kako bi plaćica ipak pokrivala narasle troškove.
A sada se zapitajte – želite li stvarno da vam ovu zemlju vodi Stephen Nikola Bartulica, čovjek koji s 54 godine i preko 30 godina rada na finim mjestima ovisi o materi kada treba kupiti kruh i mlijeko? Koji ovisi o posudbama i sudužništvima utjecajnih prijatelja kada ide u dugogodišnje investicije koje očigledno ne može plaćom pokriti? Koji zove odvjetnicu kada treba objasniti nešto što je kao političar dužan objasniti javnosti?
Naravno, Bartulica će cijelu priču pokušati opravdati nekakvim ideološkim napadima na njega, no stvari su vrlo jednostavne. Čovjeku treba Europski parlament kako bi malo popravio standard, mogao posložiti stan, obnoviti vikendicu, kupiti hranu koja nije robna marka i barem koji sladoled kada ide u šetnju.
Stephen Nikola Bartulica je možda najbolji primjer u 34 godine ove zemlje zašto se ide u politiku – da se ne biste kao običan puk morali previše godina opterećivati s kreditima. Čovjek je iskazao sve stereotipe hrvatskog političara, od dvojbene imovinske kartice do toga da mu je najteža bitka ona s hrvatskim jezikom. Na kraju je dodao i neke nove elemente u stereotip. Kako je davno rekao Arsen Dedić: “Niže ne može, samo dublje.”
Goran Vojković / Index.hr
