Dinamo nije pronašao put do čuda, vrlo, jednostavno, nije bio dovoljno dobar za Ligu prvaka. Zaslužio, možda jest, barem pobjedu za oproštaj od tog cilja, međutim, na kraju je Dinamo ostao jedina od 12 momčadi u play-offu koja u 180 minuta nije postigla gol.
Nije slučajno, očito, u zadnjih šest utakmica Dinamo je zabio samo četiri pogotka, ni u jednoj više od jednog. Tako se ipak ne može do pobjede za pothvat, do preskakanja onih 0:3 iz Tiraspola. Taj napadački problem Dinamo će morati riješiti što prije, bez golova ne može ni u HNL-u, kamo li u Europi?
Dinamo je ušao u utakmicu s vjerom da može nešto promijeniti, nakon prvih nekoliko minuta u kojima je Šerif nastavio u stilu iz Tiraspola i pogodio vratnicu, Modri su se probudili. Bili pred šesnaestercem suparnika, pucali, imali prilike, ali, nisu uspjeli zabiti. Niti neki brzi gol koji bi otvorio perspektivu i ostavio dovoljno vremena za preokret, niti neki kasniji koji bi možda donio strah u Šerifove kosti. Borili su se Modri, željeli, to nije bilo upitno, da su tako odigrali u prvom susretu ne bi se kući vratili s takvim zaostatkom, ali ovdje je bilo ipak premalo za nešto više od Pirovog remija. Puno borbe i želje, svakako, ali premalo dobrih, raspoloženih ljudi na travnjaku. A za takvo čudo svi moraju biti na vrhuncu, štošta se mora poklopiti, to nisu bili.
Recimo, nije veliku partiju odigrao Lovro Majer. Prizivali smo da na svom oproštaju pruži predstavu za pamćenje, da se od Maksimira oprosti ovacijama tribina, ali, takav scenarij nije se ispunio. Većim dijelom susreta Majer je bio nevidljiv, rijetko mu je koja ideja ‘upalila’ kako je htio. Oršiću još nedostaje preciznosti, Čop daje sve od sebe, otvara prostor, ali nije golgeterski raspoložen, Moharrami je nedovoljno odlučan, Ivanušec je ostao prave bez završnice…
A, k tome, raspoložen je bio gostujući vratar Athanasiadis, braniči Dulanto i Arboleda suvereni i sigurni. Kad se sve zbroji, ipak daleko od dramatične maksimirske utakmice, Dinamo je, ipak, previše izgubio u Tiraspolu, Šerif se, pak, nije utopio u euforiji, sigurno je i mirno zadržao prednost. Ovaj Dinamo bio je ‘tanak’ za Ligu prvaka, sad ostaje vidjeti koliko će biti dobar u Europskoj ligi?
Najbolji igrač, na kraju, bila je maksimirska publika. Daleko su brojke od idealnih, iako je tih osam tisuća ljudi ‘pandemijski rekord’ Maksimira, ali pozitivna energija koja je odašiljana s tribina prema terenu svih 90 minuta, navijačka pjesma i nakon kraja susreta, igrači navijaju zajedno sa sjevernom tribinom, neki su to novi trendovi, neka nova sinergija tribina i igrača. Šteta što tako nije bilo kad je Dinamo lani ‘lomio’ Tottenham i dugo trajao u Europi, možda sad svi to, na neki način, nadoknađuju. Želja je, dakle, za europsku jesen da publika bude na istoj razini i još brojnija, a Dinamo na terenu bolji i efikasniji. Tada bi se poraz od Šerifa brže zaboravio, pobjede su uvijek najbolji recept.
