Strašne slike dolaze iz Pojasa Gaze. Nakon što je Hamas 7. listopada na najpodmukliji način napao Izrael, ostavljajući više od 1 000 ubijenih (od kojih su mnogi zvjerski usmrćeni), izraelska je vojska počela vršiti odmazdu. S obzirom na okolnosti, nitko normalan ne može osporavati pravo na obranu, ali ovo što se sada događa svjedoči kako su se Izraelci samo nadovezali na spiralu zla, sijući smrt među nedužne civile.
Teško je shvatiti da židovski narod, koji je toliko propatio kroz cijelu povijest, nije u svoju svijest ugradio iskustvo da nitko nema „dozvolu za ubijanje“! A ono čemu sada svjedočimo u Gazi jest u praktičnom obliku „dozvola za ubijanje“ koju izraelske snage same sebi izdale. To se ne može ničim opravdati i zbog toga nitko ne smije šutjeti. Šutnja u ovom trenutku znači puno više od bešćutnosti – znači pristajanje na svijet zločina i zla.
Bezuvjetno opredijeljeni za mir
Iskustvo rata, stradanja i sjemena mržnje na ovdašnjim prostorima iz vremena 1990-ih, trebalo bi sve ljude potaknuti na zajednički stav: bezuvjetnoga OPREDJELJENJA ZA MIR!
Dok su Bošnjaci (u većini muslimani) jasno uz Palestince, dotle se Srbi (većinom kršćani pravoslavci) kolebaju, a stječe se dojam kako su Hrvati (u većini kršćani katolici) uz Izraelce.
To je sve zajedno potpuno pogrješno! Kao što je i potpuno nečovječno i bezbožno stajati uz palestinski Hamas dok vrši pokolje u Izraelu!
Čovjek, ako ne želi okaljati svoje ime, mora biti uz pravdu i istinu. A ona kaže kako danas u Gazi stradavaju nevini. Postoji li itko na svijetu zdrave pameti koji to može osporiti? Postoji li itko čovječan koji neće reći da su masovna ubojstva djece – kao posljedica zračnih udara – ratni zločin; da je izgladnjivanje i mrcvarenje civilnog stanovništva opravdana taktika ratovanja?
Korijen sućuti s Palestincima
Ono što, očito, Hrvatima i Srbima u ovom slučaju zamagljuje pogled i zauzimanje jasnoga stava, jest činjenica koju u mnogim video-sadržajima iz Gaze mogu vidjeti, a to je da hamasovci koriste isti poklič kakvog su u posljednjem ratu – u jeku najkrvavijih sukoba – nerijetko uzvikivale muslimanske (bošnjačke) snage, među kojima su bili i mudžahedini iz raznih krajeva svijeta: „Tekbir – Allahu ekber!“ No, nitko ne kaže kako empatija treba ići militantima, nego nevinima koji uistinu stradavaju i trpe na najgori način. Suosjećanje zbog i radi toga što nosimo zajednički naziv: ljudi, i što smo stvorovi jednoga Boga.
Ako to nije dovoljno, onda se valja prisjetiti da su jedini kršćani u Svetoj zemlji (koja uključuje i Izrael i Palestinu) zapravo Arapi. I da u Pojasu Gaze također žive kršćani. Neovisno što je riječ o maloj zajednici – i njihovi su životi vrijedni. Ako ni zbog čega drugoga onda zbog njih, i kršćani na ovdašnjim prostorima moraju dići svoj glas i tražiti zaustavljanje krvoprolića.
Sv. Pavao će jasno kazati: „Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri“ (Gal 6,9-10).
Nema, dakle, niti može biti razumijevanja za bezobzirno ubijanje civila, kao što nema razumijevanja za Hamasov pokolj Izraelaca u njihovim domovima i mladih na glazbenom festivalu te uzimanje kao taoce gotovo 200 ljudi.
Jer, nitko na svijetu nema niti može imati „ekskluzivno pravo žrtve“, pa sve što loše uradi pravdati pretrpljenim u svojoj prošlosti ili sadašnjosti. Spirala zla mora se zaustaviti dok se nije razgranala u još gore zlo od kojega se svijet možda neće ni oporaviti. Zato nitko nema pravo šutjeti na ovo što se događa u Gazi!
don Josip Vajdner / Katolički tjednik
