Vaše Veličanstvo “poštovana i cijenjena motiko” nakon dugi niz godina u Vašoj samoći u podrumima i šupama javljam se da Vam predstavim novitete u ovim tehnološkim globalizacijskim vremenima.
PIŠE: Žana Alpeza / OTPOR.Media
Naime, željela bih u početku da prijeđem na “ti”, nadam se da pristaješ. Kad se vratim u prošlost, ne desetljećima, stoljećima ti si bila ta koja je bila uz vodu, vatru, zrak, izvor i preživljavanje za život. Sada kada te gledam gdje su te sve strpali od tamnice, izolacije, propadanja, pljuvanja, izbjegavanja, dođe čovjeku da se plače. Toliko si prehranila obitelji, djece odškolovala, poslala u svijet za bolji život, i sve s namjerom da svima bolje bolje. Ali, došla su vremena napretka, zamijenjena si sa novom tehnologijom, mašinama, i slično. No, ono što nikada te ne može zamijeniti je rad u bašči, vrtu, povrtnjaku, poljima i slično. Kako vrijeme dolazi kaotično u svim područjima, počeli su te reklamirati, prvo kroz društveno socijalne mreže gdje se slikanjem i “kvazi radom” u vrtovima, poljima i tako dalje slikaju i postavljaju na razne profile koliko su vrijedni i radni.
Naravno, tebi je drago, nemaš ništa protiv toga, naprotiv nakon toliko izbivanja iz mraka jedva si čekala da uhvatiš svijetlo dana i zrake sunca. Ali, vidjela si da je to samo “fake”, nema tu rada ustajanja u zoru okopavanja krumpira, loze, okopavanja u povrtnjaku, vidiš da “nešto ne štima”.
Ruke koje tebe svaki dan dodiruju i rade su sa žuljevima, unutar izvrnute ruke se vidi da pri dodiru da je to rad sa motikom.
Sjećam se prije i ne baš tako davno svakodnevno moja obitelj i ja smo išli okopavati duhan pogotovo sada u ovome periodu kada se sadi i počinje rasti pa bude puno trave oko stabljike, pa onda krumpir, oko loza travu, okopavanje od paradajza, paprika, luka svega što se u bašči može posaditi ili usijati. I sada koliko mi druge obveze dozvoljavaju okopavam, ali dragi moji čitatelji ja ne znam na koji način žene/ djevojke to rade sa velikim noktima. Evo, ja recimo imam svoje nokte nemam amfiniteta da stavljam nokte jer mislim da ne bih mogla ništa raditi, čak ni na tipkovnici tipkati.
No, pojavio se trend poštovana “motiko” da žene se slikaju sa radom u bašči/polju sa motikom u rukama i velikim noktima. I sad čovjek kada razmišlja logično dugi nokti pri držanju drške klize, jer se motika oni koji rade sa njom to znaju drži čvrsto da bi nešto uradio/la. Imala sam jednu situaciju kada smo kopali krumpire prije par godina u srpnju kada se u cik zore ustaješ jer su visoke temperature, kolegice se sama predložila da će ona pomoći s motikom i velikim noktima kopati krumpire. I tako je počela nekoliko redaka, dok je nju držala volja, i snaga jer je zemlja poprilično suha treba snage samo jedan zamah duboko da se ne oštete krumpiri. I, odjednom vrisak ” jaoo nokat mi puče”, stvorila paniku oko nokta, ali ne brinite ostavila je motiku na miru i prepustila je nama, a nokat je u toku dana bio zamijenjen novim.
Što hoću u ovome tekstu da kažem, nemojte izigravati Teslu koji je već izmislio električnu energiju. Ne idu dugi ugrađeni nokti i motika, možda ide u manjim saksijama gdje se sadi cvijeće, pa tu znatno manje posla ima, i okrenute prema cesti ljudi kontaju “vrijedna žena s motikom”. E, vratimo se na naše majke i bake po pola dana motika u ruci, ispod noktiju zemlja, nikad je saprati. I tako iz dana u dan, to treba cijeniti i poštovati, ne izvrćimo činjenice “motika nas je othranila”, ovdje govorim o ruralnim mjestima, manjim selima i slično. Ako ćete koristiti umjetne nokte za svoj “selfie”, slikajte se čašom vina u ruci gdje se odlično vide nokti.
Ovaj moj tekst se ne odnosi na žene/djevojke iz većih urbanih sredina, gdje imamo i tamo pozitivne priče zelenila na balkonima, vrhovima zgrada, i slično, ali ako koja žena pročita ovaj tekst iz tih područja baš me zanima dali sa umjetnim noktima iznosi zemlju i okopava povrtnjak na vrhu zgrade?
Živjela motika!
Žana Alpeza / OTPOR.Media
