Počele su ove godine u lipnju nesnosne vrućine. Kažu ovo je treći toplinski val, a nije ni pola srpnja. Dugoo će biti ovo ljeto.
Donosim priču o starom djedu Luki. Često kad imam vremena ga posjetim, pogotovo sada u ovom periodu. Znam da je stariji čovjek, narušenog zdravlja, ali na njemu se ne bi reklo da ga išta muči. Uvijek nasmiješen ,dočeka raširenih ruku. Na nogama nosi papuče, košulju zagrnutih rukava do lakta, hlače sa obaveznim kaišem iz mladih vojnih dana, i na glavi kapa .Kapa je poklon od voljenog oca, i nigdje bez nje ne ide. Ruke se smežurile od cjeloživotnog mukotrpnog rada, koža i ožiljci na njoj donose desetine priča o nezgodama na radu.
Napisala: Žana Alpeza / OTPOR.Media
Rano ujutro prošetam do njega. Već na pogled prema kući vidim ga iz daljine da uvijek nešto raducka. Kako ga vidim da se ustao i hoda, drago mi je srcu jer znam da je živ i zdrav. Ooo, pa vidim da si ustao rano dragi djede “pitam ga”, jesam- odgovara mi. Znaš da volim prije izlaska sunca se ustati, i u miru popiti kavu. Jesi dobro spavao? – pitam ga jer je noćas jako teško bilo zaspati. Jeste drago dijete, neki mi je pritisak u prsima ima nekoliko dana. Znaš, trebao bi otići liječniku- govorim mu! Kad me Gospod Bog pozove spremam sam. Tako mirno, s lakoćom izgovara tu rečenicu. Osjećam koliko se zbližio s Bogom, i koliki spokoj u duši ima. Zašutim na koju minutu, i zamislim se koliko je ovaj djed dubokouman i razborit.
Drago dijete, ajmo pod orah i piti kavu. Odem ja do ljetne kuhinje i napravim malo gušću kavu, baš kakvu on voli. Voli u kavu umočiti kocku šećera, tako mu više prija.
Znaš gledam u ovaj orah drago dijete, ima mu više od osamdeset godina. Svake godine ploda daje, ne sjećam se evo koliko sam star da je ijedna godina bila bez ploda. Eh, oni moji neće da ga presade, da bude još koji bilo bi mi drago srcu da vidim da još koji raste. Govorim mu ja, dragi djede presadit će oni nemoj brinuti za to.
Govorim mu ja donijela sam ti čupavce sinoć sam ih pravila baš onako kako voliš, sa više kokosa. Drago njemu, vidim mu u očima. Ajme, pa što si se mučila moraš i ti raditi ne možeš svugdje stići. Kažem ja ne “brini se”, za tebe uvijek imam vremena.
I tako uz gutljaj po gutljaj kave počne dragi djed Luka pričati o prošlosti. Uzdišući eh, kad se sjetim koliko je samo ovdje priča i ljudikanja se ispričalo. Kad se skupi pola sela, ujutro posle branja duhana, navečer poslije namirivanja stoke i pripreme za zimu blagu, nikome nisu ove vrućine teško bile podnošljive. Odem ja i sad upale moji televiziju, ono svako malo kako je čovik kriv za ovolike vrućine. Ma nije to tako, oduvijek je bilo vrućina, ali kad je ljudikanja i čeljadi više sve je lakše.
Nestala su odavno ona ljudikanja drago dijete, ne samo pod ovim orahom već se sve otuđilo, svak u kući, nema zajednički pomaganja, druženja, podrške, i to me boli u prsima drago dijete.
Već je sunce izišlo budeći nas u novi dan, i ja polako pješice kući, razmišljajući koju sreću su imali stariji ljudi, družeći se i njegujući ono što su oni naslijedili.
Žana Alpeza / OTPOR.Media
