Danas na Svi Svete, 01.studenog su naše misli uz one koji počivaju na našim grobljima diljem Domovine i svijeta. Danas na grobljima, uz cvijeće i svijeće, susrećemo znance i rodbinu iz zemlje i inozemstva koji se možda samo ovom zgodom vide. Groblja sabiru vjernike i nevjernike, bogataše i siromahe, ugledne i obične, činjenica prolaznosti nas izjednačava, i čini bar na tren besmislenima naše intrige, spletke, ogovaranja, psovke, svađe, gramzivost, uznositost naša dugovanja i naše brige. Pred njom, gospodaricom života klečimo svi . Sa slutnjama koje se nebu uzdižu.
Mislimo danas na one koji su otišli prije nas, ali i na činjenicu vlastite smrtnosti. Smrt je kraj iluzije da čovjek može biti Bog, i da može imati trajno boravište na ovoj zemlji. Redovnici trapisti se pozdravljaju: Memento mori! – Sjeti se smrti! da ne zaborave uračunati tu činjenicu u sve što čine i planiraju.
Dušni dan nas poziva da dođemo k sebi. Da svoj život shvatimo u njegovoj cjelini, planiramo ga i živimo svjesni da mu nismo gospodari, i da mu nismo dorasli u njegovoj veličanstvenoj veličini darovanoj od Boga. Mudro živi onaj kog smrt ne iznenađuje. Onaj tko živi prihvaćajući zakon umiranja da bi živio – istinski živi. Sav život je satkan od malih smrti. Svaki rastanak, odlazak i odluka, svaki korak koji je izbor između više mogućnosti – mala je smrt. Tko ne bi imao snage odreći se igračaka iz djetinjstva, nikad ne bi odrastao. Tko ne bi smogao snage otići iz roditeljskog doma taj nikad ne bi došao na studij u drugi grad, ili započeti vlastiti obiteljski život. Tko se ne bi odricao svih drugih zvanja, pa makar ih volio, zbog jednoga kojega odabire – taj ne bi ništa od života učinio. I djevojku ili momka kad biraš, odričeš se svih drugih. Svaki izbor, svaki korak – svojevrsna je smrt.
Tko se nije u stanju odreći svog života kako bi započeo drugi život nakon životnog brodoloma teško će prihvatiti činjenicu prolaznosti života. Živjeti znači umirati da bi se živjelo. Sunce da bi negdje izašlo, negdje mora zaći. Sijač razbacuje sjeme da umre, kako bi dobio višestruk urod. Mudro živi onaj tko se izvještio u umiranju. Onaj tko svemu zna reći zbogom, gdje god nogom stane. Onaj tko već sada umire, spremno se pozdravljajući sa svakim trenom koji prolazi, sa svakim blagom koje ga pohodi, sa svakom srećom koja ga usrećuje; tko živi svjestan da je gol rođen i da će gol umrijeti – tog zadnji trenutak života neće iznenaditi. Smrt mu je tek završnica življenje mudrosti koja se zove umiranje. Jer nije srcem prionuo uz ono čega će se, htio ili ne, morati odvojiti – već je svoj život utemeljio na vrijednostima koje mu nitko ne može oduzeti. Odvoji se od onog od čega ćeš se i onako morati odvojiti. Ne spašavaj ono što se spasiti ne da. Ni godine, ni ljepotu, ni trenutke radosti zaustaviti se ne da. Život je samo ono što ti ostane nakon što umreš.
A nitko kao istinski Branitelji nije svjesniji prolaznosti ovog života, jer su oni upravo slijedeći put Isusa Krista pokazali kako je najveća ljubav dati život za prijatelje svoje, za vjeru svoju, za križ časni i slobodu zlatnu.
Tijela imaju sitne ciljeve. Ona se rastaju zbog svjetovnih stvari i razilaze zbog ovozemaljskih želja. Dotle su spokojne duše u trajnom zagrljaju ljubavi, sve do smrti koja ih Bogu odvodi.“ (Halil Gibran)
Odavno postoji vjerovanje kako je 31.listopada veo između živih i mrtvih najtanji. Noć koja prethodi Svim Svetima, dan kada raste potreba za zdravim stavovima oko smrti tj. prelaska duha u drugu dimenziju.
Slaviti smrt također znači slaviti život, te odati počast i zahvaliti dušama koje su otišle dalje, a dotakle su vaš život, a takvih imamo svi u svome sjećanju. Takvih se sjećamo svi pa bili oni naša majka, otac, braća i sestre, supružnik, dijete, prijatelj, rođak, kum, poznanik ili pak netko uz čiju glazbu ili filmove, športsko ili drugo umijeće smo odrastali ili se s njim identificirali.
Njima u čast palimo svijeću , skuhati ćemo njihov omiljeni obrok ili napravit nešto drugo što za nas što predstavlja slavljenje njihovog daljnjeg prisustva među nama. Također, zahvaliti ćemo na daru što smo još uvijek živi. Sjetiti ćemo se njihovih očiju koje nas gledaju u našoj tišini pred njihovim grobovima, njihovih osmijeha, njihovih ruku, ili pak njihovih specijaliteta koji nam nedostaju, mirisa bakine čorbe „svaštare“, majčine “mlaćenice“ koju smo često sami izmutili u stapu, i pokupili s nje maslo, sjetiti ćemo se puno toga što se sjetimo tek pred njihovim tihim humkama u kojima ih nema više fizički ali ih ipak tu zamišljamo i doživljavamo kao žive, premda su duhom negdje na drugom mjestu jer mi smo vjernici koji žive ovaj život s takvom vjerom.
Kontemplacija o smrtnosti tijela nešto je što nam je potrebno, pa zašto ne bismo ovo doba godine iskoristili za poštovanje i sjećanje na cikluse života i smrti. Uostalom, to je životni krug u kojemu se vrtimo i koji nas sve pokreće u vrtuljku života.
Život na fizičkoj razini samo je kratka epizoda u našem cjelokupnom postojanju. Promjena tijela sasvim je prirodna pojava u ovom svijetu. Mi stalno prelazimo iz jednog oblika u drugi zadržavajući isti identitet.
Smrt je zapravo iluzija. Ako naše tijelo umire i suočava se sa smrću, to ne znači da je život završio. Život je prevelik i preobuhvatan da bi mu se suprotstavila smrt jednog tijela.
Duša nikada ne umire. Svi smo mi duše koje imamo ljudsko iskustvo, a ne obrnuto. Mi kao duša smo vječni i samo nastavljamo svoj put radujući se susretu s našim voljenima koji su svoj put prije nas započeli.
Vlado Marušić / BraniteljskiPortal.ba
